Arhiv tekstova

Otkad se dogodio nemili događaj uboda nožem sad već pokojnog Momira, učenika Srednje medicinske škole u Subotici, u kojoj ja predajem vjeronauk, neprestano mi učenici koje susrećem postavljaju teška pitanja: »Zašto je to Bog dopustio?«, »Zašto se to moralo dogoditi?«, »Zašto Bog nije uslišao ni naše, ni Vaše molitve da mu spasi život?«. A na vijest o njegovoj smrti primio sam nekoliko »sms« poruka. Evo nekih: »Umro nam je drug...«; i što sad… kako dalje …«; »Molim Vas molite za Momirovu dušu, umro je jučer. Jako mi je teško. Molite za njega, molim Vas!«. Netko na vjeronauku za mlade reče: »Molim vas izmolite danas svi po jedan Očenaš za Momira i da pravda bude zadovoljena«.

Doista, prava drama u dušama mladih i odraslih. I traje to već danima. I još će trajati. Samo čovjek bez srca može ostati gluh i bezosjećajan pred tolikom silinom zla, stradanja i boli i pred mnoštvom svih tih pitanja i razmišljanja. Pokušat ću kao svećenik i kao čovjek razmišljati nad onim što se dogodilo i nad onim što sve muči ovih dana – i mlade i odrasle.

NIJE SE MORALO DOGODITI: Na pitanje – zašto se to moralo dogoditi, odgovaram: Nije se moralo dogoditi! Naravno da je meni skrivena potpuna pozadina toga događaja. Ono što je mene najviše pogodilo jest činjenica da se to dogodilo. Da se tako nešto moglo dogoditi! Da mladi, koji su inače otvoreni druženju i prijateljevanju, mogu doći u situaciju da budu zahvaćeni takvom mržnjom, takvim bijesom te da ne vide drugog rješenja svoga sukoba nego u tuči, ranjavanju ili ubijanju.

Naravno, polazna točka u svemu tome trebala bi biti traženje korijena mržnji i nasilju. Jasno mi je kao teologu da je zlo došlo u svijet po grijehu i da je grijeh u korijenu svakoga zla. »Ako nema Boga – sve je dopušteno«, napisao je davno i Dostojevski. Čovjek je sebe stavio na mjesto Boga i misli da on može i smije određivati norme ponašanja sebi i drugima. Tako se stvara novi moral: »Dobro je ono što ja smatram da je dobro i griješnici su oni koji ne prihvaćaju moje mišljenje i moje stavove«. U takvom ozračju, svako je zlo moguće, jer »ljudi-bogovi« su spremni na razne načine privoliti druge da im se priklone i poklone: i novcem, i nasiljem – prijetnjama, ucjenama, reketima, mučenjima, pa i ubojstvima… Doista, nevjerojatna je i strašna moć zla, koje je čovjek kadar počiniti. Nek nam se Bog smiluje.

Pokušat ću odgovoriti na neka pitanja mladih: »Zašto je Bog to dopustio?« Zato što Bog poštuje ljudsku slobodu i čovjekovu slobodnu volju čak i onda kada čini zlo. Pomislimo što bi bilo od nas kad bi nas, primjerice, Bog svaki put kad želimo učiniti nešto loše udario čekićem po glavi. No, Bog u biti svakoga odvraća od zla. U svijest svakoga čovjeka »snimio« je glas koji mu govori: »Dobro čini, zlo izbjegavaj«. To je savjest – neprocjenjivi Božji dar čovjeku. Ona je »središte i svetište svakoga čovjeka« i svakog čovjeka odvraća od zla i potiče na dobro. Kad god se počini zlo to ukazuje na činjenicu da je zakazao »faktor čovjek«, a ne »faktor Bog«. I u knjizi Tobijinoj piše: »Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko« (Tob 4,15). Isus je to pravilo dao u pozitivnom smislu: »Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima« (Mt 7,12). Što je to u čovjeku što ga odvraća od tog tako jasnog i korisnog pravila? 

I MI ĆEMO JEDNOG DANA ZNATI: Ponudu za prikladno rješenje svih međuljudskih sukoba, pa i svih problema rata, nepravde, neimaštine i gladi Isus je dao u svojoj zapovijedi koja glasi: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). Znamo dobro koja je bila njegova mjera ljubavi: »Dati život za druge!«. Ne prihvaćam tvrdnju da Bog šuti i ne reagira na zlo koje se događa u svijetu. Uvjeren sam da svakom čovjeku koji namjerava, recimo, ubiti drugoga, Bog na vrijeme, po savjesti, šalje upozorenje: »Nemoj to činiti. To nije dobro!«. Nije Bog kriv. Čovjek je kriv. Čovjek ne sluša glas svoje savjesti. To ne valja i to ga vodi u propast. 

Kako je, naprotiv, lijepo kad čujemo kako ljudi suosjećaju u nečijoj boli. Kako odvajaju od svoga da bi pomogli drugima. Bilo mi je toliko divno kad sam slušao kako su ljudi pomagali nastradalima od poplave u Banatu ili koliko se puno dobrote pojavilo na obzorju čitavoga čovječanstva prigodom teške tragedije koja je pogodila područja zahvaćena katastrofalnim »tsunamijem«. Tada su ljudi reagirali pozitivno na glas svoje savjesti, koja im je govorila: »Čini dobro; treba činiti dobro; dobro je činiti dobro.«

I još jedno je pitanje vrlo teško: »Zašto Bog nije uslišao naše molitve i ozdravio Momira?« Na ovakva pitanja obično kažem jednostavno: »Ne znam«, ali s vjerom: »Bog zna i mi ćemo jednoga dana znati«. U takvim situacijama nas može jedino utješiti vjera u vječni život. Ako nema vječnog života, onda je i ovaj slučaj i svi slični slučajevi put koji vodi u očaj, u beznađe, jer nijedan ljudski razlog nije dovoljno snažan da utješi one koji plaču za onima koji još nisu morali umrijeti! No, oni koji vjeruju, iako beskrajno tužni, neće pasti u očaj. Nada vječnog života snaga je koja čovjeka može dići i pomoći mu da živi i ide dalje i u ovakvom slučaju i u svim teškim kušnjama koje čovjeka mogu zadesiti. Vjernik nikada neće reći: »Što mi vrijedi vječni život kad njega više nema«, ili »što će mi vječni život kad ovdje moram toliko patiti«. Nije potrebna velika mudrost da čovjek može realno reći: »Jest, i sto godina ovdje na zemlji nije ništa u usporedbi s vječnošću«. Vječnost nije milijun godina, ni milijardu godina, ni milijardu milijardi godina. Vječnost je vječnost. I zbog vječnosti se isplati nadati se i biti dobar. Mi znamo da samo živeći dobro na ovoj zemlji »osvajamo« vječni život – život u vječnom miru, radosti, sreći i ljubavi. Gradeći civilizaciju ljubavi stižemo u raj, u ozračje ljubavi koja ne prestaje.

Uvjeren sam da će Momirova tragična smrt pokrenuti mnoge »duhove« i da će svi učiniti sve da se takvo što više nikada ne dogodi i da će njegova smrt biti izvorom one ljubavi koja je kadra pobijediti zlo. »Omnia vincit amor« – »Ljubav sve pobjeđuje« govorio je sv. Augustin.

I za kraj htio bih izraziti vjeru i nadu i podržati ono što je napisala jedna profesorica: »Momir sad Boga gleda u oči, nadam se da je nasmijan i da je Bogu pružio ruku!« Zato bih, dok za njega molim, htio mu reći: »Momire, doviđenja u vječnosti. Moli za nas i čekaj nas«. Doista, hvala Bogu što je čovjeka učinio besmrtnim! 

g