Arhiv tekstova

Mnogim djelatnicima hrvatskih udruga u Vojvodini ime Jurja Novosela dobro je poznato. Znaju ga kao uvijek rado viđenog gosta iz Tuzle, ali i odličnog domaćina tamo. Velika energija, pozitivna, kojom Novosel zrači, trebala bi biti trajan putokaz mladima koji postupno preuzimaju vođenje hrvatskih udruga. Iako je rođen i odrastao u Hrvatskom zagorju, Hrvati u Tuzli ga smatraju u potpunosti svojim. U jednom intervjuu u povodu 15. obljetnice Hrvatskoga glasnika, čiji je Juraj Novosel glavni i odgovorni urednik, Ivica Kovačević je rekao:

»Jurja Novosela manje-više poznaje cijeli grad. U Tuzlu je došao pedesetih godina prošloga stoljeća i od tada do danas neprestano daje i djeluje u životu našega grada. Neki će ga nazvati legendom Tuzle, iako će on u šali reći kako su sve legende već odavno mrtve, drugi opet živućom enciklopedijom Tuzle, ja i mnogi drugi, pamtimo ga kao našega profesora. Bilo kako bilo, gospodin Novosel našao je svoje mjesto u srcima brojnih Tuzlaka i sasvim je sigurno jedan od simbola Tuzle.«

Juraj Novosel u Tuzli je ostao i kad je zaratilo. Neposrednim je svjedokom svih zbivanja u tom gradu za vrijeme rata, ali i pokretač brojnih akcija, koje su za cilj imale očuvanje hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini, prije svega u tuzlanskom kraju.

 

HR: Dejtonski sporazum iz 1995. godine donio je Bosni i Hercegovini mir i krhku ravnotežu snaga, ali ne i trajnu stabilnost. To se pokazalo i nakon proglašenja kosovske neovisnosti – među prvima stigle su reakcije iz BiH, i to prijetnje da će se kosovski problem preliti na tu državu, te da će Republika Srpska zatražiti referendum o odcjepljenju. Kako Vi vidite sadašnju situaciju u BiH?

Dejtonski sporazum je donio Bosni i Hercegovini mir i određeni napredak, naravno ne onako kako su to narodi i građani očekivali, ali sigurno je taj Sporazum imao svojih prednosti, ali i mana. Njime nije zagarantirana jednakopravnost naroda, što se u praksi pokazalo nebrojeno puta, međutim, on je zaustavio rat i omogućio narodima da se, uz pomoć međunarodne zajednice, dogovaraju i planiraju bolju budućnost za Bosnu i Hercegovinu. Kosovski problem se u jednom danom političkom momentu negativno reflektirao na stanje u BiH. Danas, više od mjesec dana nakon proglašenja neovisnosti Kosova, strasti su se smirile i više nitko ne spominje referendum. Razumijem, ali ne opravdavam poteze i retoriku koju je u tom momentu iznosilo i govorilo vodstvo Republike Srpske. Uz pomoć međunarodne zajednice Bosna i Hercegovina će ostati suverena i nedjeljiva.

HR: Govori se kako su Hrvati najgore prošli Dejtonskim sporazumom. Naime, Srbi su dobili svoj entitet, a Bošnjaci dominiraju u drugom. Dojam je kako su Hrvati skrajnuti i kako utjecaja na život i društvene okolnosti imaju samo u Hercegovini. Što mislite o tim tvrdnjama?

Točno je da su Hrvati kao najmalobrojniji narod zakinuti, ne samo Dejtonskim sporazumom nego i tihom revizijom Vašingtonskoga sporazuma, koja je išla na našu štetu. Za takvo stanje određenu odgovornost moraju preuzeti i sami Hrvati. Činjenica da u BiH postoji dvanaest stranaka s hrvatskim predznakom, pokazatelj je hrvatske nesloge i razjedinjenosti. Toliki broj stranaka nema ni najbrojniji bošnjački narod. Hrvati su većina u trima županijama, ali ni to im u potpunosti ne omogućava da na adekvatan način mogu odlučivati o svojoj sudbini, jer o mnogim bitnim stvarima odlučuje se na federalnoj razini, a tamo uvijek mogu biti preglasani. Danas se odluke donose bez predstavnika jednog naroda. Ne treba zaboraviti da Bošnjacima, kao i Srbima, odgovara postojeće stanje dominacije, dok su Hrvati nadglasavani. To se više ne može i neće tolerirati. Rasprava o novom Ustavu BiH dat će mogućnost Hrvatima da se po prvi puta i stvarno uvrste u Ustav kao konstitutivan i suveren narod u BiH. U interesu naroda koji BiH doživljava kao svoju domovinu, čelnici stranaka s hrvatskim predznakom moraju se izdići iznad dnevnopolitičkih trvenja i političkim sredstvima izboriti se za hrvatsku jednakopravnost.

HR: Kakva je situacija bila u Tuzli za vrijeme rata? Kakva je bila etnička struktura u tom gradu prije, a kakva sada, nakon rata?

Politička situacija za vrijeme rata bila je promjenjiva. Imali smo 115. HVO brigadu »Zrinski«, koja je bila sastavnica Drugog korpusa Armije BiH, ali iz nerazumljivih razloga je ukinuta 10. siječnja 1994. Mnogi bojovnici su otišli iz zemlje i nisu se nikada vratili. Našli su dom u tuđem svijetu. U Tuzli nije bilo nemira među građanima. Sigurno je kako je sada manje Hrvata nego prije prošloga rata. Nema pravih statističkih podataka.

HR: Koliko je ljudi stradalo u Tuzli za vrijeme rata? Je li bilo primjera međunacionalne solidarnosti u vrijeme rata?

Mnogo je ljudi stradalo za vrijeme rata od granatiranja grada, zatim na bojišnicama. Posebno je upečatljiv događaj – kada se na Kapiji u centru grada, 25. svibnja 1995. godine dogodio stravičan zločin. Ispaljena granata s Ozrena ubila je 71, a ranila 172 uglavnom mlade osobe. U Tuzli je postojala međunacionalna solidarnost. Najveću zaslugu za to ima Caritas, koji je pružao pomoć svim građanima, bez obrzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.

HR: Kako se život u Tuzli odvija sada? Tko je na vlasti i kakva je politička, gospodarska, kulturna uloga tamošnjih Hrvata?

Život u gradu odvija se u miru. Vlada velika nezaposlenost. Mladi traže izlaz i žele otići iz Tuzle, kao i iz cijele Bosne i Hercegovine. Okolna sela su prazna, njive neobrađene. Tu žive starije osobe i primaju pomoć od djece, koja su u inozemstvu. Vraća se malo njih, ili se nitko ne vraća. Vratit će se kad prime mirovinu i kad ostare. U Tuzli se mnogo gradi. Trgovački centri. Stambeni objekti. Ipak netko ima novca. Broj takvih je jako mali. Hrvati, kao i drugi građani, imaju svoje tvrtke. U političkim strukturama smo jako malo zastupljeni. To se posebno odnosi na Općinsko vijeće i Kantonalnu skupštinu. Malo nas je i podijeljeni smo. Svi bi htjeli biti prvi i ne mogu se dogovoriti o jedinstvenoj listi za izbore. Tu nam nitko nije kriv. Na kulturnom planu zauzimamo visoko mjesto. Možda smo i najbolji.

HR: Koje institucije okupljaju Hrvate u Bosni i Hercegovini?

Ovih dana, u ožujku, obilježili smo petnaestu obljetnicu hrvatskih društava, koja su obnovila rad ili su osnovana 1993. godine. Danas je u Tuzli vrlo aktivno Hrvatsko kulturno društvo »Napredak«. Napredak redovito organizira izložbe, koncerte, predstavljanje knjiga, izdaje Hrvatski glasnik, svake godine organizira Međunarodnu likovnu koloniju, ima Tamburaški orkestar i školu tambure. Uredili smo zajedno s franjevačkim samostanom Galeriju »Kristian Kreković«. Napredak organizira i provodi mnoge aktivnosti u suradnji s franjevačkim samostanom u Tuzli. Aktivno je i Društvo »Hrvatski dom«, Udruga »Hrvatska žena«, Matica hrvatska, Pjevački zbor Iuventus Salinarum, Frama i drugi.

HR: Što mislite o mogućnosti da Hrvati u BiH ostanu bez prava na dvojno državljanstvo, kao što najavljuje član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, odnosno da moraju birati između BiH državljanstva i državljanstva Republike Hrvatske?

Mislimo da se neće dogoditi to što najavljuje predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić. Čekamo novi Ustav, u kom će Hrvati biti potpuno konstitutivni, te neće biti moguće donositi odluke na štetu nijednoga naroda.

HR: Tko je i kada došao na ideju pokrenuti list Hrvatski glasnik? I s kojim ciljem? Smatrate li da je taj cilj postignut?

Na inicijativu tuzlanskoga gvardijana fra Petra Matanovića okupio se u prosincu 1992. godine u franjevačkom samostannu u Tuzli popriličan broj novinara, kulturnih i prosvjetnih djelatnika i stručnih ljudi za računalnu pripremu, te je počeo rad na prvom glasilu hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini nakon pada komunizma. Nazvali smo ga Hrvatski glasnik, a prvi broj je izašao za Božić 1992. u teško ratno vrijeme, kad je ovakvo glasilo bilo najpotrebnije našem narodu i svim građanima našega grada. Na ranijem sastanku u studenom 1992. godine, nakon mnogih prijedloga kako informirati ljude, kako osigurati opstanak na ovim prostorima, jer je počela informativna blokada i nisu nam neke informacije koje su došle do nas bile sklone, a mnogi listovi su prestali izlaziti. Dogovoreno je da trebamo izdavati vlastito glasilo u okviru Hrvatskoga kulturnog društva »Napredak«. I tako je počelo.

Cilj je sigurno postignut. Već 1993. formiraju se ili obnavljaju ranija društva.  Sve je to utjecalo na konsolidiranje hrvatske zajednice, na ostanak na ovim prostorima, na snošljivost i razumijevanje i suživot svih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini, na promicanju kulture i tradicije hrvatskoga i drugih naroda. Hrvatski glasnik je pokazatelj kako se dobrom organizacijom, voljom, entuzijazmom i s malo novca može puno postići. Problemi nas prate od prvoga broja, ali nismo nikada posustali. List ipak izlazi kontinuirano već šesnaestu godinu. Smatram da je Hrvatski glasnik pojavom i opstankom opravdao svoje postojanje. Sigurno su čitatelji prepoznali i trud i rad, o tome govori i sama činjenica da su ljudi koji znaju značaj pisane riječi mnogo puta potvrdili kako je Hrvatski glasnik glasilo, koje rado čitaju svi građani koji drže do kvalitetne informacije, stručnog pristupa i neovisnog informiranja javnosti, da zahvaljujući uređivačkoj politici koja afirmiranjem svih naših različitosti zapravo afirmira tradicionalne dobre odnose naroda našega kraja. Koncem prosinca 2007. godine navršilo se 15 godina otkako je počeo izlaziti Hrvatski glasnik. Tim povodom upriličena je i prigodna svečanost, a proslavi Glasnikova rođendana odazvali su se brojni ugledni građani Tuzle, Tuzlanske županije, BiH i šire. Da je riječ o značajnom i ozbiljnom mjesečniku, koji obrađuje sve oblike suvremenog života, potvrdio nam je veliki broj onih koji su došli uveličati ovu značajnu obljetnicu.

HR: Tko pomaže objavljivanje lista? Kak-va je potpora listu od strane Republike Hrvatske? 

Glasnik nema stalni izvor financiranja. Živimo uglavnom od donacija, reklama, prodaje, potpore Općine Tuzla, Vlade Tuzlanske županije i ponekada i Vlade Republike Hrvatske. Glasnik nema profesionalnih novinara, ima mnogo suradnika, uglavnom volontera, među profesionalnim novinarima drugih glasila, kulturno-prosvjetnim djelatnicima i svećenicima. Međutim, osjeća se potreba za stalnim uposlenicima, posebno mladim kadrovima.

HR: Katolički školski centar u Tuzli najbolji je primjer kako se školovanje na hrvatskom jeziku može provoditi na vrlo visokoj razini i izvan Hrvatske. Kada je, na čiju inicijativu i čijim sredstvima utemeljena ta školska ustanova?   

Katolički školski centar »Sveti Franjo« osnovala je Vrhbosanska nadbiskupija iz Sarajeva 1995. godine. To je treći po redu od sedam takvih centara u BiH. Sastoji se od dviju škola – opće gimnazije i devetogodišnje osnovne škole. Gimnazija je djelovala od 1995. do 2001. u iznajmljenom prostoru, a 2001. useljena je u novoizgrađeni Centar »Sveti Franjo« u Klosterskoj ulici. Te godine počela je s radom i osnovna škola u osmogodišnjem trajanju. Centar je izgrađen uglavnom donatorskim sredstvima katoličkih organizacija Europe, ponajviše Renovabisa. U tuzlanskoj županiji većinsko stanovništvo je bošnjačko i u svim školama službeni jezik je bosanski, katolici-Hrvati ove regije tražili su školu na hrvatskom jeziku. Škole djeluju po nastavnom planu i programu sustava katoličkih »Škola za Europu«, a službeni jezik u školama je hrvatski.

HR: Što sve sadrži Katolički školski centar? Razina i kvaliteta nastave u Katoličkom školskom centru u Tuzli vrlo je visoka, ta je škola elitna i pohađaju je djeca ne samo hrvatske nacionalnosti. Kako je to postignuto?

Katolički školski centar sa svojih 900 učenika i 70 uposlenika svrstao se među vodeće škole u osnovnom i srednjem obrazovanju ove županije. To je postignuto kvalitetnim radom i odgojem, kvalitetnim prostorom, stručnim nastavničkim kadrom i suvremenim nastavnim učilima i opremom. Škole imaju moderno opremljene učionice i kabinete, s knjižnicom, sportskom dvoranom, vanjskim igralištem i amfiteatrom. Škole pohađaju većinom djeca hrvatske nacionalnosti, ali ih pohađaju i djeca drugih nacionalnosti i vjera, koja se žele školovati po europskim standardima.

HR: Tijesno ste surađivali s Hrvatima u Vojvodini, poglavito u Subotici. Redovit ste gost na likovnoj koloniji na Bunariću, a viđali smo Vas i na Dužijanci i Velikom prelu. Koliko je važno da se Hrvati u dijaspori, prije svega Hrvati koji nisu iseljena Hrvatska, nego dio jedinstvenog hrvatskog naroda odijeljen od matice naknadno uspostavljenim državnim granicama, međusobno povezuju i surađuju na planu kulture i tradicionalnih običaja?

Mi surađujemo s mnogim hrvatskim društvima: Subotica, Bač, Mohač, Pečuh. Želja nam je sa svima ostvarivati još čvršću suradnju na planu kulture i tradicionalnih običaja. Mislimo da ćemo nastaviti i razvijati još bolju suradnju sa Suboticom. U tome će nama pomoći Hrvatska riječ, a Vojvođanima Hrvatski glasnik. Ljudi moraju posjećivati jedni druge, održavati koncerte, izložbe slika, predstavljanje knjiga. Moraju se više upoznavati. Društva trebaju sačiniti plan suradnje za svaku godinu, osigurati sredstva, a i Vlada Republike Hrvatske trebala bi više pažnje posvećivati ovakvoj suradnji. Radovao nas je svaki poziv od naših prijatelja iz Subotice, a vjerujemo i naš poziv Subotičanima. Mislim da naša dva časopisa trebaju više surađivati, prenositi tekstove koji su od interesa za Suboticu, odnosno Tuzlu, posjećivati se i sl.

HR: Kako Vi, kao čovjek sa strane, vidite organiziranost i predanost očuvanju nacionalne svijesti Hrvata u Vojvodini?

Sve je isto. Za sve snosimo dio krivice mi, sami Hrvati. Nas ubija naše nejedinstvo. Mnogi se tome raduju. Prema onoj latinskoj izreci: divide et impera (podijeli, pa vladaj). Hrvatski kulturni centar »Bunjevačko kolo« i Hrvatsko kulturno društvo »Napredak« trebaju, moraju više raditi na očuvanju i jačanju svijesti Hrvata, jer ćemo se, u protivnom, izgubiti.           g