Arhiv tekstova

Mladi nogometaš Srđan Vidaković u redove osječkog prvoligaša stigao je iz »Grafičar Vodovoda« prije godinu i pol. Očekivanja su bila velika – stasiti 22-ogodišnjak, ofenzivni vezni, fine tehnike, dugog koraka i neugodnog driblinga, bio je potencijal za visoke domete. Prošle godine u proljetnom dijelu prvenstva sve je išlo prema planu. Debitirao je, postigao i prvi pogodak na prvoligaškoj sceni, sve je ukazivalo na to da će prošla jesen definitivno biti razdoblje njegove pune afirmacije. No, posljednjeg dana ljetnih priprema u Njemačkoj dogodila mu se nesreća. Tijekom prijateljske utakmice protiv druge momčadi Stuttgarta stradali su mu ligamenti skočnog zgloba, zbog koje je praktički propustio cijeli prvi dio sezone. Da nesreća bude veća, tada je bio na vratima prve momčadi. Vidaković je rođen u Sonti, a kratak odmor od svršetka sezone do početka priprema proveo je u rodnom selu.

 

Kako je opisana ozljeda djelovala na Vas?

 

Ta me je ozljeda jako unazadila. Pola jeseni sam izgubio na rehabilitaciju, a u drugoj polovici mučio sam i sebe, i trenere, i suigrače. Ozljeđeni zglob stalno mi se »javljao«, izgubila se sigurnost u mojoj igri. Zimske pripreme odradio sam punom snagom, bolovi su nestali  Tako mogu reći da sam na ovim pripremama praktički krenuo od početka. U proljetnom dijelu prigrabio sam svoju priliku i ustalio se u prvoj momčadi. Idemo dalje, radom i disciplinom sve se postiže. 

 

Kakvi su Vam trenutačni planovi?

 

S »Osijekom« imam ugovor do 2012. godine. Znam da već sada postoje ponude emisara pojedinih klubova, kako iz Hrvatske, tako i iz inozemstva. No, moji interesi su da u dobroj formi odigram cijelu sezonu, da se nametnem trenerima i da pri izboru prve jedanaestorice postanem nezaobilazan čimbenik. O odlasku u inozemstvo za sada ne razmišljam, o tome vode računa klupske strukture. 

 

Prije nekoliko godina, kao mlad i perspektivan igrač »Grafičar Vodovoda« govorili ste o želji zvanoj »Vatreni«. Koliko ste danas bliži ostvarenju svojih dječačkih snova?

Dres reprezentacije Hrvatske želja je i san svakog ambicioznog nogometaša. Moje je da vrijedno radim, da se do kraja dokažem u klubu, a to će utrti i moj put do bilježnice izbornika. Ono dokazivanje u »Grafičaru« otvorilo mi je put do »Osijeka«, a u reprezentaciju se stiže iz prvoligaških klubova. 

 

Na stranama sportskog tiska u Hrvatskoj uvijek ste s ponosom isticali svoje podrijetlo. Kakav je bio Vaš nogometni put od Sonte do Osijeka? 

 

U Sonti sam, u mjesnom NK »Dinamu«, počeo još od limača, odnosno pjetlića. Rano sam prešao u juniore, svi su rekli da sam darovit. Po slijedu zbivanja, angažirala me je apatinska »Mladost«, no, tamo nisam imao perspektive zbog nečega što nije imalo nikakve veze s nogometom. Ne bih želio ulaziti u srž problema, to već pripada davnoj prošlosti. Jednostavno, suigrači me nisu prihvatili, iako sam po kvaliteti bio iznad njih. Potražio sam sreću na drugoj strani i nakon juniorskog staža okušao sam se u drugoligašu »Grafičar Vodovodu« iz Osijeka.  Nakon ispadanja u treću ligu ostao sam u klubu, moj šokački ponos nije mi dopuštao da okrenem leđa ljudima koji su meni pružili ruku kad mi je bila najpotrebnija. U sljedećem prvenstvu zapazili su me stručnjaci »Osijeka« na čelu s trenerom Ilijom Lončarevićem. Klubovi su se dogovorili, i danas sam u prijateljskim odnosima s čelnicima »grafičara«, a meni su se vrata velike scene otvorila. Ostalo ovisi o mojemu radu i sposobnostima.

 

Koje su želje i ambicije mladog nogometaša Srđana Vidakovića?

 

Prva mi je želja, a s kolegama s terena i ambicija, da se u idućem prvenstvu NK »Osijek« plasira u kup UEFA. Prošle sezone nam je za plasman nedostajao samo zgoditak, sada smo se mi igrači zarekli da ćemo učiniti sve, kako bismo se izborili za ovaj povijesni cilj našega kluba. Osobno, sve ću učiniti za ostvarenje moga sna, a sada realne igračke želje, da obučem dres »Vatrenih«. Samo da me posluži sreća i zdravlje i da me zaobiđu ozljede. Glede nastavka karijere u inozemstvu, kad dođe vrijeme za taj korak, poštovat ću svaki dogovor s ljudima u klubu.