Arhiv tekstova

Danas je rođendan biskupa Ivana Antunovića. U narodu postoji vjerovanje da kada se netko rađa, na nebu se pali zvijezda. Puno puta kada smo promatrali vedro nebo, pa se koja zvijezda ili neko nebesko tijelo »ugasilo«, stari su rekli: netko je umro. Vjerojatno činjenica da je Isusovo rođenje najavljeno zvijezdom i označeno mjesto njegova boravka još više podržava ovo narodno vjerovanje. Bilo kako bilo, jedno je istina: ljudi se rađaju kao zvijezde na nebu. Nečiji sjaj se nikada ne primijeti, ali ima zvijezda koje se smrću ne gase. Takva asocijacija mi dolazi sada kada na dan hrvatske zajednice – rođendan Ivana Antunovića – razmišljam o tom čovjeku. Rođen u tako jednostavnoj obitelji da se zasigurno nitko nije zapitao: što li će biti od ovoga djeteta? A ipak, Bog koji vodi sve živote, čudesno je vodio i životni put Ivana Antunovića. Čudesno vodi i naše putove. Razlika je samo u tome što netko na životnom putu prepozna tu voditeljsku ruku dobroga Oca, a netko prođe kroz život sam i osamljen misleći da ga je i Bog napustio. Ivanova sreća je bila u tome što se cijeloga života držao te Božje ruke i nikad ju nije ispustio. Tako je ta ruka vodila njegovu putanju kroz život da je bila uzlazna do te mjere te se zvijezda »nikada nije ugasila«.

 

Gdje je tajna?

 

Sva Božja djela započinju malenošću. Ovih dana smo razmatrali Isusove riječi o sjemenu koje pada u zemlju, niče, raste i plod donosi, a da ne znamo ni kada ni kako. Razmatrali smo o sitnom zrnu gorušice koje naraste u veliko stablo i daje gnijezdo »pticama nebeskim«. Sve nas to vodi prema jednoj važnoj spoznaji: rođenja označena zvukom fanfara obično završe kao beznačajni meteori. Čak kad padnu, nekome i naškode. Tiho rođenje – kao zrno gorušice – donosi obilat rod. Gdje je tajna? Tajna je u tzv. Malenosti, a to znači da je čovjek koji se do kraja ispraznio od svoga bahatoga »ega«, sposoban primiti u sebe velika Božja djela. Tko je pun sebe, nema prostora ni za drugoga, a kamoli za nenametljivoga i diskretnoga Boga. Naš je svijet, čini se, danas siromašan tim malim ljudima. »Prava« koja uporno branimo za svoju osobu, često nisu ništa drugo nego suprotstavljanje drugima ili obrana od drugih, pa onda konačno izolacija i nestanak. Uvjet nastanka velikih djela plaćen je samo jednom cijenom: podložiti svoj »ja« idealima i radu. Ivan je bio ponizan, skroman i radin. Tek uz te uvjete pozitivne osobe mogli su se razviti svi talenti za koje je marljivo radio, nije ih zakapao, ali je dao da ona ruka »koja daje da raste« dovrši njegovo djelo. I zato djelo Ivana Antunovića nije završeno. Ono se nastavlja u onima i  onakvima kakav je bio on. Nismo mu dorasli, ali ga smijemo nasljedovati. Smijemo se i danas angažirati u radu na njegovu putu za svoj Narod. 

 

Ideali se ne smiju mijenjati

 

Rođendan naslovnika Katoličkog Instituta za kulturu, povijest i duhovnost je srećom i blagdan hrvatske zajednice u Srbiji. To je razlog da se cijela zajednica okrijepi i nadahne djelima i mislima Ivana Antunovića, a Institut postavi za sebe i neka bitna pitanja: pogled unatrag i što činiti dalje? Svjesni da je naslovnik instituta duhovnik – dapače biskup – prva se misao diže Bogu: blagoslovi Gospodine naš narod. Drugi korak je okrenut prema nama samima u rješavanju nagomilanih problema u duhu i učenju Ivana Antunovića koji je – čini se – najviše pozivao na prosvjetiteljstvo, duhovnu obnovu i slogu. Sva ta tri područja, to znači – stjecanje znanja, osobna izgradnja vlastitog duha i suradnja na opće dobro, i danas su zadaci koji nas vode. Prilike su se u mnogočemu izmijenile, pa i ljudi. No, ideali se ne smiju mijenjati. Mi i sada i ovakvi trebamo popuniti onu »kockicu« povijesti koju nitko umjesto nas neće moći. Kako to učiniti? Da bi »kocka« bila jasna, možemo učiniti samo slogom. Protivnik života – đavao – zna svoj posao. Dijeliti i dijeliti i tako usitnjavati, znači uništavati. Od Adama do konca svijeta on će to činiti. Ali ima jedna druga koheziona sila koja skuplja »raspršeno«, a to je sila Duha Božjega. 

Ovih dana sam uživao u prepunoj katedrali djece koja su radosno zahvaljivala Bogu za uspjelu školsku godinu. Dinamike, glasova, pjesme i radosti bila je puna najveća crkva Subotice. Kakva budućnost! Gledao sam mirnu, skladnu i veličanstvenu tijelovsku procesiju. Smotra ljepote! Čin vjere kojim se još uvijek smije »Isus prošetati« gradom Suboticom. No, volio bih kad bi se taj Isus »nastavio šetati« našim gradom u svakome od nas. Bio sam koju večer na jednom lijepom koncertu. Pjevači su mladi ljudi. Kakva nada! 

Danas slavimo i blagdan Srca Isusova. Sjećam se jednog doživljaja s mora. Dijete je dugo gledalo u kamenčiće u moru. Kad sam ga pitao što tako dugo gleda, začudio se pa mi odgovorio: zar ne vidiš kako je lijepo? Pitam što. Odgovara: pa čisto more. Shvatio sam da čovjek gleda sadašnjost, da se nada budućnosti, mora imati čisti pogled, a za čisti pogled je važno čisto srce. Čini mi se da je poruka ovog blagdana, a i Ivana Antunovića, očistiti pogled i imati čisto srce.