Arhiv tekstova

Romanopisac, novelist, pjesnik, dramatičar i feljtonist August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838. godine. Njegov otac, Alois Schönoa, doselio se iz Pešte u Zagreb 1830. Ondje se vjenčao s Terezijom Rabacs koja je bila mađarizirana Slovakinja. Iako podrijetlom nije Hrvat, August je Šenoa to izabrao biti. Svim je svojim umom i bićem to dokazivao. Visoka demokratska svijest i moralna odgovornost stvorili su ga integralnim Hrvatom, štoviše jednim od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti.

Pučku je školu završio u Zagrebu, a gimnaziju započeo u Pečuhu 1849./50., no obrazovanje nastavlja u Zagrebu gdje mu hrvatski jezik predaju Adolfo Veber Tkalčević, Antun Mažuranić i Vjekoslav Babukić. Godine 1858. započinje studij medicine u Beču, prekida ga 1859. i prelazi u Prag, gdje uz Strossmayerovu novčanu potporu nastavlja studirati pravo. Iako je apsolvirao 1861., zapušta studij, gubi stipendiju i počinje javno djelovati. Surađuje u hrvatskim časopisima »Pozor«, »Glasonoša«, »Naše gore list«, »Slavonac«, »Leptir« i uređuje bečki »Slawische Blätter«. U »Glasonoši« objavljuje 1865. članak Naša književnost, pregled hrvatske književnosti i programski nacrt vlastitoga književnoga djelovanja. Njegov je esej prijelomni događaj jer predstavlja sintezu tradicionalnih nastojanja Šenoinih prethodnika koja je on povezao i spojio u jedinstven program. Vrijeme je to propadanja feudalnoga društva i jačanja građanstva kojemu je trebala pomoć u prevladavanju zaostalosti kako bi dostiglo razinu prosvijećene, naobražene i samosvjesne društvene snage, a možda nitko nije ni bio pozvaniji od Šenoe da ispuni tu zadaću.

 

Izniman trag

 

Na poziv uredništva »Pozora« vraća se 1866. u Zagreb i nastavlja javnu djelatnost. Zapažen kao kazališni kritičar, biva 1868. imenovan u kazališni odbor, ubrzo nasljeđuje Demetera na mjestu umjetničkoga ravnatelja Hrvatskoga zemaljskog kazališta, a nakon razrješenja 1870. radi kao dramaturg. Istodobno obnaša dužnost gradskoga bilježnika, a 1873. postaje gradskim senatorom. Bio je urednik »Vienca« od 1874. i potpredsjednik Matice hrvatske od 1877.

Šenoa se okušao u gotovo svim književnim vrstama, ostavio je izniman trag u hrvatskoj književnoj kulturi i obilježio čitavo razdoblje. Za nepuna dva desetljeća njegova stvaranja u hrvatskoj se povijesti književnosti uvriježio naziv Šenoino doba. Prihvatio je preporodnu ideju književnosti koja mora odražavati nacionalni duh i služiti prosvjećivanju naroda, ali je osnovni model modernizirao uspostavivši visoke umjetničke standarde. Njegov je pjesnički opus, nastao uglavnom u tradiciji europskoga romantizma, raznolik u žanrovskome, tematskome i metričkome smislu. Pisao je romance, balade, sonete, povjestice, oktave i sestine, ljubavnu, rodoljubnu, pobožnu i šaljivu liriku. Do kraja je života napisao više od 12 000 stihova. Uz ljubavnu i domoljubnu liriku osobito mjesto u povijesti hrvatskoga pjesništva zauzima lirsko-epskim povjesticama u kojima romantičarski opjevava prošla vremena (»Smrt Petra Svačića«, »Propast Venecije«, »Mile Gojslavica«). U njima je uz povijesnu fabulu uvijek izražavao svoj svoj životni stav, domoljubne osjećaje i moralna načela.

 

Romaneskni opus

 

Posebno je mjesto Šenoa zaslužio svojim pripovjednim djelima. Njegov je romaneskni opus ključna postaja u povijesti hrvatskoga romana. Upravo je Šenoa kanonizirao roman kao žanr i formirao modernu čitateljsku publiku (K. Nemec). Iako je napisao nekoliko romana i novela iz suvremenoga života (»Mladi gospodin«, 1875.; »Vladimir«, 1879.; »Prosjak Luka«, 1879.; »Branka«, 1881.; »Prijan Lovro«, 1875.; »U akvariju«, 1878.; »Karanfil s pjesnikova groba«, 1879. i dr.), središte njegova opusa čini pet povijesnih romana: »Zlatarovo zlato« (1871.), »Čuvaj se senjske ruke« (1875.), »Seljačka buna« (1877.), »Diogenes« (1878.) i »Kletva« (1880.-81.), koji su, uz estetsku vrijednost, zbog povijesne tematike poslužili kao sredstvo nacionalnoga, ali i čitateljskoga odgoja. U njima je pokazao izvanredno poznavanje svih slojeva tadašnjega hrvatskoga društva. Onodobnomu historicističkomu duhu iznimno je pogodovao model povijesnoga romana utemeljen na vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja, osobnim arhivskim istraživanjima povijesnih vrela i autentičnih dokumenata te historiografskim spoznajama. 

Dvadesetak je godina duhovito i satirično raščlanjivao politička i kulturna pitanja iz zagrebačkoga života i tako udomaćio feljton u hrvatskoj književnoj kulturi (»Zagrebulje«), napisao je i nekoliko putopisnih tekstova te prevodio s većine modernih europskih jezika.

Šenoa je bio prekretnica i ključna pojava u hrvatskoj književnosti. Proširio je žanrovski repertoar, pridobio čitateljsku publiku i uspostavio visoke estetske zahtjeve kojima je hrvatska književnost postala djelatnom modernom institucijom građanskoga života.