Arhiv tekstova

Zbog čestih primjedbi građana koji su ukazivali da se na određenim mjestima u gradu sve češće viđaju ljudi i djeca koja prose, gradska uprava se počela ozbiljnije baviti problemom prosjačenja. Prvi puta u gradu je osnovan stručni tim koji će se baviti ovim pitanjem, te bi se uskoro mogli očekivati i edukativni programi, osobito za djecu koja svoje djetinjstvo provode na ulici tražeći dinar za kruh.

»Djeca u prosječenju su ishod i samo posljedica nekih drugih situacija i obiteljskih okolnosti«, kaže Ljiljana Popović, ravnateljica Centra za socijalni rad. »Možemo reći da je pojava prosjačenja bila prisutna i ranije, i nikada se ne može u potpunosti iskorijeniti, jer prosječenja je bilo od kad je svijeta i vijeka, ali se može utjecati na to da se drži u nekim okvirima i predupređuje nekim aktivnostima.« 

Grad nema detaljnu evidenciju koliko je prosjaka i tko su oni, stoga će radnici Centra za socijalni rad i policija najprije pokušati kroz izricanje opomena o ovim osobama prikupiti što više podataka.

»Za nas je najvažnije da se registriraju obitelji, odnosno djeca, budući da smo mi obvezni, kao tijelo starateljstva, reagirati na takvu pojavu«, kaže Ljiljana Popović.

Djeca koja prose na ulicama većinom su romske nacionalnosti, stoga je u gradski tim uključen i Romski edukativni centar, koji već godinama radi programe uključivanja romske djece u obrazovni sustav. Ravnatelj Centra Stevan Nikolić kaže da ga je obradovala inicijativa lokalne samouprave. 

»Lokalna samouprava je inicirala osnivanje stručnog tima kako bi se problem rješavao dugoročno, a mene je obradovalo kada su predstavnici gradske uprave rekli kako ne očekuju trenutačne razultate, već rad na socijalizaciji djece i njihovih roditelja. Prvi puta je u gradu pokrenuta ovakva inicijativa i ja pozdravljam taj način razmišljanja, jer poznajem većinu djece koja prose, poznajem i njihove roditelje. Sada je to već treća, četvrta generacija obitelji za koje znam da su na ulici«, kaže Nikolić te dodaje, da je edukacija i prekvalifikacija, kao i neka vrsta zapošljavanja odraslih, veoma važna, jer su to obitelji koje žive jedino od prosjačenja.

Po njegovoj procjeni u Subotici je pet, šest takvih višečlanih obitelji, odnosno, 50-tak osoba koje žive od ulice. Potresne su životne priče ovih ljudi na margini društva, koji se od najranijeg detinjstva susreću s bijedom, neimaštinom i prijezirom okolice, seleći se od jedne do druge napuštene kuće, često zlostavljani u svojim obiteljima, a onda nerijetko i u sukobu sa zakonom. 

»To su ljudi zaboravljeni u društvu. Mi smo neku od te djece uključili u vrtiće i mogu reći da su to bila pametna djeca, jedna djevojčica je za svoj crtež dobila nagradu na pokrajinskom natjecanju. Oni, dakle, imaju talenta ali, na žalost, malo ljudi skrbe o njima. Stručne službe nisu poduzimale mjere da se ti ljudi sklone s ulice. Ovo je sada prvi pokušaj da se to napravi, i ja znam da će to biti izuzetno teško, jer bi se veoma veliki broj stručnjaka trebao uključiti u program.«

Ljiljana Popović ističe da u Subotici ne postoje organizirane grupe koje se bave prosječenjem, kao što je to slučaj u većim gradovima, poput Beograda ili Novog Sada:

»U većim sredinama imamo podatke o organiziranim grupama, gdje se više osoba bavi prosječenjem za određenu drugu osobu. To su već neke forme koje potpadaju pod kazneno sakcioniranje, osobito kada je riječ o djeci. U Subotici, po podacima SUP-a, trenutno takva pojava ne postoji, ali ako ne utječete na neku patologiju i ako se ona razvija, pojavno kasnije dobija i neke druge forme. Upravo pokretanjem planiranih aktivnosti preduprijedit ćemo da prosjačenje ne preraste u kompliciranije forme.«