Arhiv tekstova

Godišnje u svijetu najmanje milijun ljudi oduzme sebi život, što znači da se po jedno samoubojstvo dogodi svakih 40 sekundi. U Europi svake godine suicid izvrši preko 40.000 ljudi, najbrojniji su u sjevernim zemljama, dok ih najmanje ima u mediteranskim. U Srbiji, u prosjeku, suicid dnevno izvrši četvero ljudi, a najviše ih je na samom sjeveru Vojvodine, i to pripadnika mađarskog naroda.

»Učestalost samoubojstava u sjevernoj Bačkoj je od pamtivijeka velika. Mnoga  ispitivanja su se bavila, a bave se i dan-danas, ovom pojavom. Opće je poznato kako je samoubojstvo ‘panonska bolest’. Početkom XIX. stoljeća toliko je bio povećan rast broja samoubojstava na teritoriju Austro-Ugarske Monarhije, a naročito na teritoriju koji je pripadao Mađarskoj, da su ovu bolest opravdano zvali ‘morbus hungaricus’, tj. ‘mađarska bolest’.  Južni predjeli su bili vodeći na rang listama. Na žalost, to je i danas tako. U sjevernim dijelovima Vojvodine samoubojstvo je najučestalije. Unutar toga područja, Subotica i njena okolica – Hajdukovo, Bački Vinogradi, Horgoš, te druga mjesta najviše se ističu po broju suicida. Zbog čega je to tako, sa sigurnošću ni dan-danas ne znamo«, kaže o poražavajućem negativnom trendu suicida na krajnjem sjeveru Vojvodine neuropsihijatar-psihoterapeut iz Subotice dr. Zoltán Sági. 

 

Faktori koji utječu

na učestalost 

samoubojstava

 

Govoreći o statističkim podacima, dr. Sági kaže kako se u Vojvodini godišnje dogodi više od sto samo-ubojstava, što je u prosjeku dva slučaja tjedno, a od toga veći dio u sjevernom dijelu, tj. okolici Subotice. »Učestalost u Vojvodini je 48 slučaja na 100 tisuća stanovnika, čime se ova pokrajina praktički nalazi na prvom ili drugom mjestu svjetske ‘rang liste’. Na jedno uspješno samoubojstvo se računa u prosjeku 5 do 8 slučajeva pokušaja suicida. O neuspjelim pokušajima nikada ne možemo imati točne podatke, jer se evidentiraju samo oni koji stižu do liječnika, na urgentne odjele bolnica«, kaže o aktualnoj situaciji neuropsihijatar subotičkog Zdravstvenog centra. 

Samoubojstvo ili suicid je pojava koja je stara koliko i sam čovjek. Ono je poznato u svim društvenim uređenjima, svim kulturama i religijama. To je svjesno i namjerno uništenje vlastitog života, odnosno autodestruktivno ponašanje sa smrtnim ishodom koje je povezano s idejom o smrti, sa svjesnom namjerom da se umre i sa sviješću o posljedicama čina koji je izvela sama žrtva. Kada je riječ o uzrocima za suicid, sva istraživanja potvrđuju da je posrijedi više faktora, više uzroka. Aktualna društvena organiziranost, vladajuća kultura, mentalitet, prihvaćanje obrazaca samoubojstva kao način za rješavanja konflikata, sve su to činitelji koji sigurno imaju značaja u učestalosti autodestruktivnog ponašanja. Prema riječima dr. Ságija, uzok za veliki broj samoubojstava na sjeveru Bačke u svakom slučaju nije u samo jednom od navedenih faktora. Naime, samoubojstvo je kompleksna pojava: društveno-socijalno-medicinski problem. Društvena organiziranost i integracija koju provodi obitelj, vjerska ili politička zajednica, imaju veliku ulogu, jer život osobe koja živi pod utjecajem ovih institucija dobije cilj i smisao. Ako se iz toga otrgne, veća je vjerojatnost da kod te osobe nastupe psihopatološka stanja, ona postaje depresivna, te svoj život, koji osjeća besmislenim, završava samoubojstvom. Danas se ne naglašava važnost zajedništva, pa se kao redovita pojava javlja otuđenje. Kršćanska vjera ima zaštićujuću ulogu, samim tim što samoubojstvo otvoreno proglašava grijehom.  Istraživanja su pokazala i kako oko 80 posto ljudi koji izvrše samoubojstvo neko vrijeme prije smrti pokazuju neke od znakova, poput – povlačenja u sebe, nervozu, bezvoljnost, nisu koncentrirani za posao ili školu, imaju noćne more, gube zanimanje za prijatelje ili aktivnosti u kojima su ranije uživali, te drugo. Naravno, svaka od ovih karakteristika sama po sebi ne mora ništa značiti, ali kombinacija nekoliko njih često upućuje na to da postoji rizik da će osoba izvršiti samoubojstvo. U prevenciji suicida vrlo važnu ulogu imaju SOS telefonske službe (Tele-Apel službe), te razne karitativne organizacije s dragovoljnim pomagačima.

Društvena zajednica može utjecati u smjeru prevencije ograničenjem načina, odnosno sredstava za samoubojstvo, liječenjem psihičkih poremećaja i poremećaja ličnosti, osobito depresije, te borbom protiv alkoholizma i uzimanja droge.

 

Problem o kojemu treba govoriti

 

Dugo nije bilo preporučljivo ‘previše’ pričati o  detaljima  samo-ubojstva s obrazloženjem da se na taj način daje ideja, instrument u ruke kandidatima za samoubojstvo. Kako kaže dr. Zoltán Sági, ova politika guranja glave u pijesak ništa nije mijenjala, niti postigla. Ljudi su se i bez dobivanja »ideja« snalazili što se tiče primjena i korištenja metoda i sredstava pogodnih za samoubojstvo. Jedino javnost nije bila obaviještena o tome, stvarajući lažan dojam kako »kod nas takav problem ne postoji«.

Danas, pak, vlada mišljenje kako treba prikazivati i detalje: ono što je poznato o suicidu manje je privlačno. Jedan dio arsenala sredstava za samoubojstvo uvijek određuje aktualni »modni trend« i rezultat je opće tehničke razvijenosti. Takva su, na primjer, izvršena samoubojstva pomoću struje visokog napona, sredstvima za zaštitu biljaka (pesticidima), ili u novije vreme lijekovima. 

U Vojvodini je vješanje najčešći način samoubojstva. Ono čini 60 do 65 posto svih slučajeva. S povećanjem godina starosti ovaj se odnos brzo povećava: do 30 godina starosti je to oko 38 do 40 posto, a preko 50 godina čak u 75 posto slučajeva. Istodobno, vješanje kao način samoubojstva u Mađarskoj je zastupljeno sa »samo« 55 posto, u Francuskoj i Švedskoj znatno manje: 25 posto, odnosno 20 posto s tendencijom opadanja. U Vojvodini je vješanje kod izvršenih samoubojstava prisutno kod muškaraca u 70 posto, a kod žena u 30 posto slučajeva. 

»Postoji mnogo teorija i objašnjenja zašto veći postotak muškaraca koristi vješanje za samouništenje. U jednom se svi slažu – muškarci su u izražavanju svojih osjećaja agresivniji, tako i za samouništenje koriste brutalnije metode. Prihvatljiv je i prilaz koji govori o tome kako određena zanimanja to potpomažu, kao što je, na primjer, zemljoradnik. Radnicima u poljoprivredi je konop svakodnevno oruđe za rad, stalno im je na raspolaganju«, zaključuje dr. Sági.

Na drugom mjestu sredstava za samoubojstvo na sjeveru Vojvodine je otrov. Svako povijesno doba ima svoje otrove »u modi«. Oni se s industrijskim razvojem mijenjaju. U Beogradu se, na primjer, između dvaju svjetskih ratova 75 posto samoubojica otrovalo masnom sodom. Horgoš i njegova okolica je od sredine 70-ih do sredine 80-ih godina prošloga stoljeća zauzimao prvo mjesto ne samo u državnim, nego i u europskim razmjerima u trovanjima otrovima za zaštitu biljaka (pesticidima). Skoro polovica trovanja u svrhu suicida i danas se obavlja pesticidima. Ovaj odnos je u zadnjih 8-10 godina značajno prevagnuo u korist trovanja lijekovima. Nabavljanje spomenutih otrova je zakonskim propisima otežano, a na sreću, u zadnje vrijeme i dostupnost  lijekovima je bolje zakonski regulirana.

Govoreći o lijekovima, dr. Sági ističe kako oni »koji imaju smirujuće – uspavljujuće djelovanje u pakiranju imaju upute, podatake o doziranju i djelovanju (prosječna doza, maksimalna doza) te nije teško izračunati dozu koja je potrebna za postizanje željenog djelovanja (čak i smrtonosnog). Ono što je još žalosnije: zadnjih godina, uglavnom mladi, u cilju postizanja sigurnijeg djelovanja, lijekove uzete u svrhu samoubojstva kombiniraju s alkoholom«.  

Iako je Vojvodina bogata rijekama i jezerima, relativno se rijetko koristi ova metoda za  samoubojstvo. Ovome je razlog možda to da do tih vodenih površina treba doći. Nadalje, smrt davljenjem nastupa nakon dužeg vremena uz veću patnju. Isto tako skakanje u bunar je danas rjeđe primjenjivana metoda. Događa se još na selu ili u manjim naseljima. Primjenjuju je obično stariji ljudi. Broj samoubojstava  vatrenim oružjem na žalost je u porastu. Teško je procijeniti u kojoj smo mjeri okruženi  vatrenim oružjem u ovim vremenima. To  povećava i broj samoubojstava, pa i ubojstava. Razvoj civilizacije, točnije urbanizacije, ide s tendencijom povećanja broja samoubojstava izvršenih skakanjem s visokih zgrada, tornjeva. Povremeno se čini kako je ovaj način samoubojstava »najzarazniji«, jer je u stanju pokrenuti čitavu seriju sličnih samoubojstava. U Subotici je u naselju Prozivka taj način suicida učestao posljednjih nekoliko godina. Činjenica je da je među mladima znatno učestaliji pokušaj suicida, a među starijim osobama samovoljno okončanje života je češće uspješno. »Vrlo je važno utjecati  na javno mnijenje. Treba govoriti o samoubojstvu. Znanja koja se odnose na njega treba proširiti u javnosti, posebice ona koja se odnose na prepoznavanje samoubilačke krize i načine prve psihološke pomoći. Bilo bi korisno i cenzuriranje sredstava javnog informiranja u cilju sprječavanja senzacionalizma kod prikaza slučajeva samoubojstava. U razvijenim državama, gdje se ulažu sredstava u prevenciju samoubojstva, pokazala se kao dobra edukacija  policajaca i vatrogasaca za prepoznavanje opasnosti od samoubojstva i za pružanje prve psihološke pomoći. Kao dobar pokazao se i zdravstveno-odgojni program srednjoškolaca, čiji je cilj obučavati djecu u pubertetu. Sa žaljenjem možemo konstatirati kako za sada kod nas situacija nije takva«, zaključuje dr. Zoltán Sági.