Arhiv tekstova

Za nekoliko dana se očekuje početak žetve pšenice. Procjenjuje se da je pšenica posijana na oko 600.000 hektara u Srbiji. Prošlogodišnji urod pšenice težio je dva milijuna i 100 tisuća tona, ali nije goruće pitanje – koliko će žita biti ove godine, nego – po kojoj će cijeni biti kupljeno? Trenutna cijena na burzi za 1 kilogram žita je 11 dinara, a kako se najavljuje, tijekom žetve pšenica će se otkupljivati najvjerojatnije po cijeni od 10 do 11,5 dinara za kilogram.

Prema procjenama stručnjaka, najavljuje se da ovogodišnji urod neće preći dva milijuna tona, ali zar manji urod ne bi trebao značiti veću cijenu? Problema s matematikom može biti i ako znamo da su  poljoprivrednici, koji su primijenili odgovarajuću agrotehniku u proizvodnji pšenice, uložili oko 50.000 dinara po hektaru, a kako se na jednom hektaru u prosjeku proizvede od 3.000 do 5.000 kilograma pšenice, onda otkupne cijene koje se najavljuju neumitno znače da će poljoprivrednici biti u gubitku ili na »pozitivnoj nuli«. 

 

Skladištari kupuju kad je cijena najniža

 

»Nema zaštitnih cijena za poljoprivredne proizvode, dakle nema garantiranih cijena, te će se cijene svih poljoprivrednih proizvoda, pa tako i pšenice, formirati na tržištu. Je li to dobro i jesu li naši poljoprivredni proizođači spremni za tržišnu utakmicu –  diskutabilno je pitanje. Možda je ipak prerano za ‘slobodno tržište’, bar što se tiče poljoprivrednih proizvoda«, kaže portparol Udruge poljoprivrednika »Subotica« Miroslav Ivković i naglašava problem skladištenja poljoprivrednih 

proizvoda.

Iz godine u godinu poljoprivrednici se nadaju boljim otkupnim cijenama, a ove godine nadali su se da će moći zaraditi na pšenici i to zahvaljujući sustavu robnih zapisa po Zakonu o javnim skladištima, koji bi im omogućio skladištenje pšenice u silosima pod povoljnijim uvjetima, ali sam zakon je ipak beskoristan bez podzakonskih akata, koji još uvijek nisu donijeti.

»Nekada smo naše poljoprivredne proizvode predavali, a ne prodavali – što je ogromna razlika, silosima i državnim mlinovima. Pšenica je skladištena i na na neki način isplaćivana u dužim ili kraćim rokovima. Sada smo došli u situaciju da našu robu trebamo prodati privatnim vlasnicima skladišta, jer mi kao pro-izvođači nemamo kapaciteta za skladištenje robe. Prodajemo našu pšenicu uglavnom onda kada je najveća ponuda na tržištu, što znači i najnižu cijenu. Nenadoknadiva je greška što su skladišni i prerađivački kapaciteti izgrađeni posljednjih pedesetak godina novcem od poljoprivredne proizvodnje, a na uštrb proizvođača. I što se događa? Mi sada trebamo našu robu prodati tvrtkama u privatnom vlasništvu, koje naravno žele kupiti robu što je moguće jeftinije. Hoću reći da je problem to što država nije osigurala barem dio akcija tih skladišta ili mlinova za poljoprivredne proizvođače. Tako bi i mi poljoprivrednici imali kakav-takav utjecaj na poslovanje skladišta i mlinara i mogli bi makar djelomice zaštiti naše interese. Sadašnje Ministarstvo za poljoprivredu nastoji da se kod skladištara koji imaju ugovore da će skladištiti robu za interes države, pohranjuje određena količina pšenice, te da država snosi troškove skladištenja, dok se roba ne proda, ali mislim da će to teško zaživjeti već za ovu žetvu«.

 

Pekarnice u mramoru, a neki profesori još lobiraju

 

»Trenutačno je cijena za kilogram pšenice minimalna na našem tržištu. Plašim se da će uslijed ponude nakon žetve doći i do pada, ali se očekuje i da  Direkcija robnih rezervi otkupi određenu količinu pšenice i tako stvori klimu na tržištu za veću potražnju pšenice, kako bi seljaci dobili bar neki dinar više. Prerađivači i pekari jako dobro lobiraju za svoje interese. Svake godine pred žetvu angažiraju nekoliko profesora s Tehnološkog fakulteta, koji pred samu žetvu objavljuju u medijima da se od naše proizvedene pšenice ne može proizvesti kvalitetno brašno, a time se ne mogu ni peći kvalitetna peciva i da se ovdašnji seljaci u proizvodnji kvalitetne pšenice ne mogu porediti s proizvodnjom seljaka u okolnim zemljama. To nije točno! U pitanju je lobiranje od strane prerađivača i određenih profesora, koje nanosi ogromnu štetu našoj poljoprivredi, jer se obara cijena. Jeste li vi možda nekada čuli da je, primjerice, neki mađarski medij prenio izjavu ‘stručnjaka’ da je loša kvaliteta uroda pšenice?«, kaže Miroslav Ivković.

Poljoprivredni proizvodi iz Srbije se tradicionalno izvoze u Bosnu i Hercegovinu i jednim dijelom u Hrvatsku, ali ta tržišta žele osvojiti i poljoprivredni proizvođači iz Mađarske. Tržišna utakmica je u tijeku, a skladištari i mlinari kažu da postoje zalihe pšenice i da je to jedan od razloga zbog čega se cijena pšenice ne treba podizati. A, je li to baš tako?

»Pšenica se uvijek može prodati ili mijenjati za neku drugu robu bilo gdje na tržištu. Znamo da je Rusija, koja je donedavno bila uvoznik pšenice, postala izvoznik i da ruska država dotira taj izvoz kako bi seljaci bili zaštićeni i da mogu svoju pščenicu prodati po realnoj cijeni. To su ti odnosi koji ovdje, kod nas, nedostaju. Kada uđemo u ovdašnje pekarnice, vidimo da su te prodavaonice u mramoru, mesingu i staklu. To je pokazatelj gdje završava trud seljaka«.