Arhiv tekstova

Da im je uspjelo, uspjelo im je! I to višestruko i višeznačno. Na svečanu akademiju u povodu 15 godina postojanja Saveza vojvođanskih Mađara pred impozantnim brojem članova i simpatizera okupio se u subotu na palićkoj Ljetnoj pozornici najviši i najreprezentativniji sloj političara iz domicilne i matične im države, pri čemu je poprilična doza tajnosti o njihovom sastavu – hotimice ili ne – poslužila kao vrhunski izveden efekt za podizanje iznenađenja na najvišu razinu.

Dobro, prisustvo tajnika Ministarstva vanjskih poslova Mađarske Vilmosa Szabóa, veleposlanika Mađarske Sándora Pappa, nove predsjednice MSZP-a Ildikó Lendvai, dopredsjednice Fidesza Ildikó Gaál, pa i ministra za rad i socijalnu skrb Rasim Ljajića, čak i predsjednice Skupštine Srbije Slavice Đukić-Dejanović uz mnoštvo, u svakoj prilici gostiju visokog ranga manje ili više se jednostavno podrazumijevalo. Ali, da s bine čestitke, pozdrave i želje za uspješnu budućnost domaćinima upute osobno predsjednik Srbije (i Demokratske stranke) Boris Tadić, a zatim i predsjednik Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić, e to je već kod mnogih izmamilo više nego čujan uzdah.

Dodvoravanje bez 

milosti

 

Ali, kada je prvi šok ustupio mjesto prebiranju po čudno okupljenim dojmovima, a još više nakon govora predsjednika SVM-a Istvána Pásztora, otvorio se prostor za omiljenu zabavu ljudi od sprovoda i svadbi do odluka i odnosa na najvišoj svjetskoj razini: analizi, tj. raščlambi, kako je već tko voli krstiti.

Ključni i više no očiti zaključak nakon subotnjeg političkog »bulija« svakako je da je SVM, a napose njegov predsjednik, i od strane matične i od strane domicilne države prepoznat kao najozbiljniji partner u kreiranju budućih političkih odnosa. I pored toga što je put tih odnosa do sada bio posut više trnjem nego latima, tolika akumulacija najskupljeg političkog kapitala na jednom mjestu odaje jasno priznanje SVM-u da je shvaćen ozbiljno, a u slučaju (ni slučajno slučajnog) govora Tomislava Nikolića čak i kao poželjnog partnera od kojeg se »ne traži ništa« (!), a zauzvrat se blanko nudi mnogo toga, poput garantiranih mjesta u budućoj Vladi, primjerice! Usput, subotnji veliki uspjeh SVM-a potvrda je i da se (još jednom) pokazao kao najjača manjinska stranka u ovoj zemlji s, kako bi to rekao njegov predsjednik, »nezavisnim političkim identitetom« koji ga je upravo svojom snagom već odavno integrirao u (nacionalno) većinski dio društva. To je, uostalom, inteligentno, logično i pošteno istaknuo predsjednik Socijaldemokratske unije dr. Žarko Korać riječima kako je SVM napravio ključnu prekretnicu u svojoj politici odlukom da nakon pobjede DOS-a sudjeluje u vlasti i na taj način na sebe preuzme dio odgovornosti koja se tiče obavljanja poslova od državnoga značaja.

Isto to, »samo malo drugačije«, može se reći i kada je riječ o odnosima SVM-a s matičnom državom. Subotnji skup poslužio je svim relevantnim političkim predstavnicima u Mađarskoj da dođu i umile se SVM-u makar tog trenutka, sve u dugoročnom cilju buduće dobre suradnje. Isti su ti predstavnici, ovisno tko je s koje i kada je s koje strane bio, potisnuli gorke optužbe upravo od SVM-a zbog maćehinskog odnosa Mađarske glede vođene politike uoči referenduma o dvojnom državljanstvu ili pljusku od koje je nedavno zabridio obraz (ako je) predsjednika Mađarske zbog uskraćenog gostoprimstva od strane SVM-a u vrijeme proslave obljetnice Mađarske revolucije 1848. Namjesto toga, predsjednica MSZP-a Ildikó Lendvai rekla je nešto što se i inače rijetko može čuti od sunarodnjaka koji u dijasporu dolazi »s viših pozicija«, tj. iz matične države. Rekla je da je u Suboticu i Vojvodinu došla kako bi nešto i naučila od svojih domaćina i rođaka po nacionalnoj liniji. Ako to iskreno misli, tek će biti prilike da od vojvođanskih Mađara nauči nešto o osnovama mudrosti opstanka. I to fazno: od prijeratnih, ratnih i poratnih vremena kojima su teškoće i uglavnom ne baš prijateljski odnos većinskog okruženja zajednička konstanta.

 

Filozofija 

manjinskog duha

 

U tom kontekstu, nakon prigodnih zahvala i odavanja priznanja osnivačima i dosadašnjim predsjednicima, mogu se shvatiti i riječi Istvána Pásztora da SVM (čitaj: Mađari) nikada nisu niti će ikada raditi na destabilizaciji zemlje u kojoj žive. Upravo te riječi u svojoj dubinskoj strukturi otkrivaju suštinu, što bi filozofi rekli, »manjinskog bitka« na ovim prostorima. Taj »bitak«, naime, čak i kada nitko za njega ne pita jednostavno ima potrebu unaprijed se pravdati za opće (po)teškoće i za koje (po)najveću odgovornost snosi većina, a ne manjina. Jasnije rečeno, teško da bi itko prošao bez čuđenja na licu kada bi na akademiji Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić ili konvenciji Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković ili bilo koji nacionalno nemanjinski lider svoje izlaganje započeo riječima da »Srbi nikada neće raditi na destabilizaciji države« (iako praksa u mnogim primjerima pokazuje upravo suprotno). Zanimljivo, u govoru Istvána Pásztora ni riječi nije bilo o najaktualnijim političkim pitanjima, napose onim koji su za program ove stranke od vitalne važnosti. Valjda je, valjda pravilno, procijenio da povod na Ljetnoj pozornici nije prigodan za takvu vrstu obraćanja, posebno stoga što se prije njega o tome već izjasnio Boris Tadić. Predsjednik je države (i DS-a), kao što je to već poznato, u balon regionalizacije na Paliću upuhnuo dodatni zrak dvosmisleno ga filujući dvosmislenom tvrdnjom kako regionalizacija ni u kom slučaju nije suprotna temeljnim načelima Statuta Vojvodine i zakona o njezinim nadležnostima s još dvosmislenijom formulacijom da njihovo usvajanje u Skupštini Srbije mora biti sukladno Ustavu i zakonima ove zemlje.

 

Dossier Koštunica

 

Konačno, kako već spomenuti sprovodi i svadbe i odluke i odnosi na najvišoj svjetskoj razini ne mogu u analizama proći i bez ogovaranja, tako ni subotnji skup na Paliću nije mogao proći bez toga. Ako se, recimo, obraćanje Borisa Tadića glede regionalizacije i Statuta Vojvodine više može shvatiti kao poruka svom stranačkom kolegi koji plaću prima kao predsjednik Izvršnog vijeća Vojvodine, onda je i izostanak Bojana Pajtića sa subotnjeg »večernjeg domjenka« ne samo razumljiv nego i jasan pokazatelj odnosa unutar samog DS-a. Međutim, do potočne bistrine politički pismenom čovjeku s ovih prostora razvidan je izostanak predsjednika Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka i svih njemu podređenih stranačkih dužnosnika. Dosljedno se držeći i po kog grama poštenja u politici, Nenad Čanak jednostavno nije mogao prijeći preko činjenice da mu dojučerašnji i dugogodišnji saveznici i politički »uglavnomistomišljenici« u krug potencijalnih partnera uvlače i dojučerašnje zajedničke ne samo ideološke neistomišljenike nego i političke neprijatelje. Taj potez Nenada Čanka, bez obzira na tumačenje njegove (ne)racionalnosti, naišao je zacijelo na odobravanje svih koji od dodira s politikom ne očekuju samo led nego i koji stupanj više, ali i dijela članstva samog SVM-a (u što se potpisnik ovih redova osobno uvjerio), a vodstvo ove stranke imat će dosta vremena da im objasni i uvjeri ih kako je upravo netom odabrani put ispravan. Onako, kako je to možda bivši predsjednik József Kasza pokuša(va)o prilikom uspostavljanja »bratsko-trgovinskih odnosa« s bivšim premijerom i aktualnim predsjednikom Demokratske stranke Srbije Vojislavom Koštunicom. Ishod je, na sreću Istvána Pásztora, poznat. Sada samo treba odabrati metode za gradnju zacrtane strategije.