Arhiv tekstova

Zanimljiva, »čisto ženska« fotografija, nastala je 1969. godine u voćnjaku Grgura i Marije Musanić, a povod njezinog nastanka je velika radna akcija koju je organizirao muški vlasnik angažirajući isključivo ženski dio suprugine obitelji. Zauzet svojim profesorskim poslom pomalo je zapostavio radove u voćnjaku, došlo je »kritično vrijeme« i u duhu nekadašnjih omladinskih radnih akcija brže-bolje je formirana ženska radna brigada i, naravno, posao je bio na vrijeme završen. A kako i ne bi.

 

TRI GENERACIJE

 

Na ovoj fotografiji, s lijeva na desno nalaze se sljedeće osobe koje su pozirale za vrijeme jednog od predaha nakon napornih poljskih radova u velikom obiteljskom voćnjaku na Kelebiji pokraj Subotice: Marija Musanić (rođena Gajer), Jelisaveta Vig (rođena Cindrić), Jovanka Pećerić (rođena Cindrić), Marija Kovač (rođena Cindrić), Jelena Dilić (rođena Kovač), Branka Prčić i Ana Gajer (rođena Cindrić).

Kao što se iz navedenih djevojačkih prezimena može zaključiti, »uslikane« su četiri rođene sestre Cindrić (Jelisaveta, Jovanka, Marija i Ana), no najzanimljivija je okolnost kako su prve tri gotovo vršnjakinje u samo nekoliko godina starosne razlike, dok je Ana, koja čuči ispred najstarije sestre Marije, dvadeset godina mlađa. Paradoksalna je i činjenica kako se Ana upravo rodila na dan Marijinog vjenčanja i najstarija joj je sestra bila, na određeni način, i kuma, pa joj je zbog toga ostao i nadimak »teta kuma«, kako su je do kraja života svi zvali. Ana Gajer rođ. Cindrić je mater Marije Musanić rođ. Gajer, pa je »kumstvo« uzvraćeno darivanjem sestrina imena kćeri jedinici. No, simbolika velike vremenske razlike u godinama ponovno se poigrala sudbinom u ovoj obitelji, pa se njezina kćer Marija udala za 19 godina starijeg Grgura, profesora engleskog jezika i organizatora ove ženske radne akcije.

Tri starosne generacije ženskih osoba iz ove velike obitelji zaključuje i snaha Branka Prčić, koja je bila udana za Tomislava, sina Jelene Dilić rođ. Kovač. Isprepletanost obiteljskih veza, najbližih i najsvježijih, samo je oplemenila bliskost sudionica radne akcije, a razlika u godinama, osobito u korist najmlađih sudionica pridonijela je kvaliteti urađenog posla.

 

RAD

 

Prema pričama koje su ostale iza osoba na ovoj fotografiji, a koje je pisac ovih redova upamtio, manje radne akcije u Grgurovom voćnjaku nisu bile rijetkost, ali su ih »odrađivale« uglavnom članice najuže obitelji (supruga, kćer i punica). No, kako su u pitanju bili iznimna okolnost i velik posao, nužno je bilo pokrenuti veću obiteljsku radnu snagu. S obzirom da je zet Grgur bio iznimno omiljen među svima u obitelji, a često je na razne načine pomagao svima kojima je pomoć bila potrebna u bilo kojoj varijanti, odaziv svih pozvanih »pomoćnica« bio je stopostotan. U biti, rad u voćnjaku je predstavljao povod za lijepo obiteljsko okupljanje na svježem zraku i ugodno zajedničko vrijeme cijele ženske postave. Malo se čupao korov, malo zalijevalo, orezivalo, čistilo, grabljalo, a puno se pričalo, smijalo, pa čak i pjevalo i igralo na kraju obavljenoga posla. Nažalost, u današnje vrijeme sveopće žurbe i kontinuirane borbe za egzistenciju, ovakva masovnija obiteljska okupljanja sve su rjeđa.

S druge strane, ova ženska radna akcija na određeni način predstavljala je i svojevrsnu rekreaciju, pandan današnjeg fitnessa za sve sudionice ovog »team buildinga« na Kelebiji. Ovakve stvari se danas prakticiraju u velikim tvrtkama, naravno uz korištenje zvučnih naziva, a cilj im je ojačati bliskost između uposlenika. Ženska radna akcija nije imala za cilj ojačati bliskost između članica ove obitelji, bliskost je bila jaka i neraskidiva, ali je imala za cilj nadoknaditi propuštene poljske radove u voćnjaku.

I što je najvažnije, kako su poslije pričali, posao je urađen maksimalno, što je potvrdio bogat jesenski rod kojim su se poslije počastile sve sudionice.