Arhiv tekstova
Politika je moj slobodni izbor
Zlatko Kramarić dugogodišnji je gradonačelnik Osijeka i saborski zastupnik, sveučilišni profesor i pisac brojnih znanstvenih i publicističkih knjiga. Član je Liberalne stranke.
Rođen je 1956. godine u Osijeku, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. U Zagrebu je studirao filozofiju, a slavistiku je doktorirao u Novom Sadu i u šali kaže da tu činjenicu ne krije. Bavi se dugo vremena makedonistikom i temama odnosa politike, teorije, književnosti i povijesti, odnosno, odnosa politike i ideologije prema literaturi kroz povijesnu dimenziju. Napisao je desetak knjiga. Do devedestih su uglavnom bile znanstvene, a poslije devedesete one imaju više publicistički karakter. Uvijek je želio biti književnik u onom klasičnom smislu. Član je Društva hrvatskih književnika ali kao teoretičar i znanstvenik, a ne kao pisac u klasičnom smislu te riječi. U posljednje vrijeme se sve više bavi pisanjem te ono čime se bavio na teorijskoj razini pokušava vidjeti kako izgleda i na praktičnoj razini. Trenutno piše roman pod nazivom »Sat hrvatskog«. Oženjen je i otac jednog odraslog djeteta.
HR: Gradonačelnik ste Osijeka od 1990. godine, saborski zastupnik od 1992. godine, pokraj toga ste sveučilišni profesor i pisac. Kako uspijevate spojiti ove ipak različite oblasti djelovanja, budući da se govori kako akademski svijet i svijet politike ne idu skupa i da znanstvenici nisu i dobri političari?
To vjerojatno kažu oni koji imaju otpora prema takvoj vrsti djelatnosti, ali ako se ide ne tako daleko u povijest, do Platona na primjer, on je rekao da bi najbolji vladari i zapravo jedini dobri vladari bili filozofi. Mislim da ima nešto u tome jer upravljanje ipak treba više biti stvar mudrosti, a manje stvar lukavosti ili spretnosti ili nekih drugih aktivnosti koji s mudrošću nemaju puno veze. Iz čak i površnog čitanja moje knjige »Jesu li političari krivi za sve« može se vidjeti, da zapravo i piše čovjek koji politiku doživljava na pomalo ironičan i autoironičan način i možda ta ironija potpomaže da se ovako raznorodne aktivnosti spoje u nešto što eto traje već pto i nije tako loše.
HR: Kako uspijevate vremenski sve postići?
Pa kažu da ova moderna politika dopušta da se govori o nekim svojim slabostima. Imam jedan problem a to je problem nesanice, koji nije baš sretna i ugodna bolest, ali ona zapravo omogućava mnogo jer ste dugo budni, pa kad neki drugi ljudi spavaju ili gledaju televiziju, ja čitam i pišem i onda to ide. Osim toga uspio sam odgojiti na fakultetu dvije sjajne osobe koje me na neki način supstituiraju kada nisam u gradu i kada fizički nisam u mogućnosti biti na nastavi. One to rade jako dobro i ja sam sretan da poslije mene nije opći potop, već da sam uspio odgojiti dvoje vrlo zanimljivih ljudi koji će svakako i svoga učitelja nadmašiti.
HR: Član ste Liberalne stranke, koja u Hrvatskoj nema brojno biračko tijelo, pa tako u Saboru ima samo dva zastupnika…
Na žalost, upravo ta je liberalna supstanca u Hrvatskoj krhka još uvijek i nema svoje biračko tijelo. Ono biračko tijelo koje je imala se zadnjih desetak godina nemilice troši, jer je bilo puno disolucija, puno raskola na liberalnoj sceni, pa su građani reagirali tako da nam ne daju povjerenje koje su inače stranke liberalne provenijencije imale ranije. Ali, Osijek je još uvijek oaza liberalizma u Hrvatskoj i za sada se još držimo relativno dobro. U Osijeku je od dvadeset i pet zastupnika osam iz Liberalne stranke.
HR: Koje su to ideje koje Liberalna stranka, odnosno Vi osobno zastupate?
To je promocija građanskih vrijednosti, ljudskih prava, manjinskih prava, prava slabijih subjekata, tolerancija do apsurda, promocija tržišnih principa, i što manje intervencije politike, odnosno države, u prostorima gdje politici nema mjesta. Zalažemo se za građanski pristup demokraciji a ne nacionalni, gdje svi građani bez obzira na svoje etničke, nacionalne, vjerske ili stranačke pripadnosti imaju jednaka prava i jednake obveze, te za modernitet kao praksu poštivanja autonomnosti institucija, što vrlo često nije slučaj, jer politika pokušava kontrolirati vojsku, policiju, akademsku zajednicu, sveučilište. To je nešto što je nama strano jer zastupamo shvaća-nje države kao jedne minimalne države, da ona bude što više neki korektiv, a ne da bude dominatna u svakodnevnom životu običnog čovjeka.
HR: Nije li odnos prema državi gdje je ona dominantna prije svega nasljeđe komunizma?
U Hrvatskoj vrlo često upravo zbog te povijesne nemogućnosti, da se svaki puta pozitivno artikulira svoja državnost, odnos prema državi je nešto benevolentniji, manje kritičan. Ljudi vrlo često između društva i države stavljaju znak jednakosti, ne shvaćaju da ako imate objekcije na neke pojave, da to nije u pitanju kritika države, nego da je to zapravo kritika određenih odnosa u društvu i to su te stvari koje na edukativan način treba zagovarati i promicati te vrijednosti. S druge strane socijalna osjetljivost nije nešto što je liberalima strano, iako nas vrlo često doživljavaju kao predstavnike nekog grubog kapitalizma koji nema osjećaja za socijalu. Upravo obrnuto, mislim da mi pokušavamo napraviti taj balans između svijeta rada i svijeta kapitala.
HR: Bili ste sudionik Domovinskog rata, točnije obrane Osijeka. Kako danas gledate na taj period?
Točno, iako nemam neku formalnu potvrdu toga. Bio sam gradonačelnik Osijeka i za vrijeme rata i tim se vremenom i te kako ponosim. Mislim da je u Osijeku ispričana jedna od najljepših priča koje su u ratu ispričane, gdje je moj lajt motiv bio – ne činiti ništa tijekom rata čega će se građani poslije rata stidjeti. Nisam nikome dopuštao da uzme pravdu u svoje ruke, uvijek sam rekao da je krivnja individualna, da ne postoji kolektivna odgovornost i ako netko nešto čini, onda ne čine to svi pripadnici neke etničke, nacionalne zajednice, nego to čine pojedinci koji za to moraju odgovarati, ali to im se mora i dokazati. Znači inzistiramo na autonomnosti sudstva, pravna država mora funkcionirati i pokušavamo unijeti jedno pomirenje, jedan duh tolerancije u sredinu koja je bila itekako izložena ratu i agresiji. Mislim da smo uspjeli upravo tu liberalne vrijednosti ne samo deklarativno iznositi, nego i pokazati da mogu i na djelu funkcionirati.
HR: U Hrvatskoj, kad se govori o proteklom ratu, govori se o agresiji na Hrvatsku i Domovinskom ratu, a u Srbiji se taj rat kvalificira kao građanski rat.
Ako se ratuje na teritoriju koji i onda i u ondašnjem važećem Ustavu nije bio teritorij Republike Srbije već teritorij Republike Hrvatske, i ako neka vojska dođe na taj teritorij a nije pozvana, onda je to agresija. Ali, bilo je i elemenata građanskog rata. Vrlo je teško definirati to što se događalo, ali u svakom slučaju, barem što se situacije u Osijeku tiče, to je bila klasična agresija.
HR: Kakva je situacija sada u Osijeku, jesu li rane rata zaliječene?
Ako je Osijek nešto veći od Subotice, ima nešto preko 100.000 stanovnika i ako je poginulo preko tisuću ljudi, znači to je oko jedan posto, to je nešto što ne možete nikada nadoknaditi. Što se tiče materijalnih šteta, zgrada, kuća, to se obnavlja i pokušava se uhvatiti ritam s normalnim svijetom. Zato ja kažem da je europeizacija nešto od čega ne trebamo bježati, to je nešto prema čemu trebamo imati odgovor, ali problemi u gospodarstvu, nezaposlenost, vode u jedno začarano kolo koje proizvodi nezadovoljstvo, frustracije i onda se to lako može reflektirati ponovno na nekim novim sukobima. Ali, ipak, možemo reći da se doista jedan čitav niz pomaka sada osjeti i da to, također, i oficijelna politika shvaća. Bez obzira što je došlo do promjene vlasti krajem prošle godine, ni ova nova vlast ne može ići ispod europskih ili bolje reći ljudskih standarda i pitanja manjina. Odnosi s Hagom se pozitivno rješavaju.
HR: Osijek i Subotica već dulje vrijeme razvijaju kulturnu suradnju, a očekuje se i uspostava suradnje na drugim poljima. Jesu li Osječani spremni prihvatiti suradnju poslije svega što se dogodilo?
Mislim da tu neće biti nikakvih otpora, poznavajući odnose u Gradskom vijeću. Ljudi shvaćaju da se živi jedni pokraj drugih a etnaestak godina i očito, ako je
vjerovati građanima, ne protiv drugih, da nama treba tržište, da nama treba komunikacija, da treba doći do nesmetane cirkulacije ljudi, robe, vrijednosti, ideja.
S druge strane, vi imate tu odgovornost da netko, tko ima ratni ožiljak, to može gledati iz jedne sužene perspektive, i vi morate imati razumijevanja za tu perspektivu, ali ona ne smije postati dominantna.
HR: U kojoj je trenutno fazi uspostavljanje partnerskih odnosa između Osijeka i Subotice?
Doći će do razmjene pisama namjere i pokušati ćemo to napraviti što je prije moguće. To prolazi kroz redovitu proceduru gradskog vijeća i mislim da u Vijeću grada Osijeka neće biti nikakvih problema da se to i realizira.
HR: Koliko puta ste do sada posjetili Suboticu?
Ovo je moj četvrti ili peti dolazak u Suboticu u posljednjih sedam, osam godina. Već negdje 1995. godine se komunikacija otvorila i ona funkcionira.
HR: Kakav je Vaš dojam o gradu Subotici?
Subotica je uvijek na mene ostavljala dobar dojam. Mislim da se radi zapravo o sličnosti jer mi imamo gotovo istu komunikativnu prošlost. Naša povijest je takva da iz tog spremišta možemo izvući te pozitivne stvari, mi smo ljudi sličnih mentalnih sklopova, prema mnogim stvarima se odnosimo na gotovo isti ili sličan način. To je zapravo ta prednost i ta sklonost k ironiji i autoironiji je nešto što pripada nama, ovom srednjeeuropskom kulturnom i civilizacijskom kompleksu. I Subotičani i Osječani dijele taj nerv, i mislim da upravo na tim elementima trebamo graditi partnerske odnose. Svakako da i osječko gospodarstvo i subotičko gospodarstvo treba taj prostor tako da nije ni čudo da su i gospodarstvenici gotovo u isto vrijeme kada i političari, počeli razmjenjivati posjete, odlaziti na sajmove, kupuje se, razmjenjuje se i formira se teren za neka bolja vremena.
HR: Vidite li sebe u politici za dvadeset godina?
Ja uvijek kažem da je politika moj slobodni izbor, mene nitko nije natjerao, svakako da poneki puta u tim nekim satima dokolice, nesanice, razmišljate trebate li na neki drugačiji način koristiti to vrijeme, ali ovoga momenta mislim da je upravo ovaj vid politike, koji ja pokušavam u Hrvatskoj promovirati, potreban i da treba imati ljude koji će biti uporni, koji će raditi posao koji se ponekad čini apsurdnim. Ali upravo zato što je apsurdan na njemu treba inzistirati, jer ako se prepustimo struji vremena, onda vrlo često zapravo i vi doprinosite tome da javnost mora birati između nekih opcija koje su ekstremne, jer mislim da podjela na lijevo i desno ne samo u Hrvatskoj, nego zapravo bilo gdje u svijetu, ne donosi neku veliku sreću. Mi nismo anglosaksonske zemlje, mi nemamo tu britansku tradiciju ili američku i mislim da je politička raznolikost potrebna. Ja ipak vidim svoje posljednje dane na sveučilištu ili u nekom institutu za književnost, ali za desetak godina čini mi se da ću još uvijek imati mjesta u hrvatskoj politici, ako ne, od 2009. sam već najavio, da bih volio biti član Europskog parlamenta kao član hrvatskog tima. Imajući u vidu pozitivan stav europske unije, mislim da je realno da će negdje do 2009. godine, kad budu izbori za Europski parlament, Hrvatska biti u EU i ja sebe mogu zamisliti kao europskog parlamentarca.
HR: Što je za Vas politika?
Politiku doživljavam kao članovi Pariške komune, da građanima uvijek mogu pogledati u oči. To nije mala stvar, jer služite drugima, na dispoziciji ste drugima, a kad se bavite javnim poslom, trebate imati puno takta i strpljenja. Pitanje politike je zapravo pitanje ljudske sreće. Učiniti da ta količina ljudske sreće raste, a do nedavno je zbilja bilo puno nesreće, traume, frustracije i tu sam zapravo možda najbolje godine svoga života potrošio. Ali nije mi žao.
HR: Kakav je odnos Osijeka i Zagreba?
Mogao bi biti puno bolji. Mislim da je u Hrvatskoj na djelu jedan pogrešan koncept centralizacije, da će zapravo Zagreb postati prevelika glava na slabašnom tijelu. Mislim da je ono, što je moj prethodnik Vlado Gotovac rekao, točno, da Hrvatska sebi ne smije dopustiti da ima provincije i taj duh provincijalizacije, to je nešto što je i kratkoročno i dugoročno opasno. Nužna je decentralizacija i prakticiranje europske povelje o lokalnoj samoupravi, koja ne smije ostati samo stvar deklaracije, nego mora biti i stvar prakse. U tom pogledu najvažnija je financijska decentralizacija. To je nešto što nas kudikamo više zanima od neke formalne decentralizacije.
