Arhiv tekstova

Matija Mažuranić, najmlađi brat poznatoga hrvatskoga književnika i političara Ivana Mažuranića, rođen je u Novom Vinodolskom 1817. godine. U rodnome je gradu završio njemačku školu i kovački zanat. U hrvatsku je književnost ušao prije bratovih velikih djela, dopune »Osmana« i »Smrti Smail-age Čengića«. Bio je višestruko nadaren, a sve je svoje talente uspješno razvio. Po zanimanju kovač i stolar, usavršio se za građevinskog poduzetnika. Bio je veliki putnik, pomalo nemirna i pustolovna duha. Na nagovor braće Ivana i Antuna Mažuranića napisao je putopis »Pogled u Bosnu« koji u trenutku pojave predstavlja vrhunac hrvatske književne umjetnosti riječi. Djelo nije plod piščevih knjiženih ambicija, nego je rezultat praktičnih potreba, naime bilo je to piščevo izvješće svojoj starijoj braći, koji su ga poslali na put u Bosnu, da ih «iz prve ruke« izvijesti o životu u njoj. Iako je napisao samo jednu knjigu, ona je toliko značajna i toliko karakteristična, a prije svega iznimno dobra, da joj s pravom pripada posebno mjesto u hrvatskoj preporodno-romantičnoj kniževnosti. 

U svome djelu »Pogled u Bosnu«, Mažuranić piše o tome kako se o Bosni jako malo zna te da je vrijeme za upoznavanje običaja i ljudi koji tamo žive. Pripovijeda vrlo iskreno i jednostavno iznoseći svoj sud o svemu viđenome tijekom svoga putovanja. Putujući 1839. u Bosnu (od Karlovca, Siska i Kostajnice, preko Beograda, pješice i na konju, do Sarajeva, Travnika pa preko Romanije do Zvornika) Mažuranić je na pučki način, bez ikakvih pobuda sa strane ili literarnih utjecaja, kao dobar poznavatelj narodnog stvaralaštva, napisao djelo koje se čita kao pustolovina, ali i kao realistički prikaz doživljenoga i viđenoga. Preporodno značenje ove knjige pronalazimo u nastojanju da se i ta pokrajina uključi u krug preporodne misli. U Bosni je u to vrijeme vladao Istok i ona je, već stoljećima, bila gotovo potpuno tuđi svijet za naše ljude, kulturu i običaje. Iako geografski blizu, bila je potpuna daleka i nepoznata. Mažuranića su Bosna i Orijent privlačili neodoljivom snagom. Sačuvana pisma svjedoče o tome kako je bio svjestan da zapostavlja ženu i obitelj, ali se oteti nije mogao. Tako on potkraj 1848., u jednom od svojih pisama braći kaže: »Ja ne znam kad ću se povratiti kući, jer sam, bojim se, samo za ovu zemlju stvoren. Turci me jako ljube radi velike mudrosti, kako kažu, a raja sve većma i većma povjerenje u me stavlja.« 

Matija se Mažuranić ovom jednostavnom putopisnom knjižicom, zahvaljujući svojem osjećaju za čisti, izvorni narodni jezik i izričaj, za pravi realistički detalj, ali i za dobroodabrani opis običaja i odnosa medu ljudima, za legendu i anegdotu, nametnuo kao vrhunski hrvatski preporodni pisac, i to upravo u žanru putopisa, dakle književnoj vrsti koja naslućuje i poeziju, i esej i kritiku, otvarajući na taj način putove daljnjim naporima da se hrvatska književnost digne na razinu prave umjetnosti.