Arhiv tekstova

Na poziv Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, a u organizaciji DSHV-a,  tridesetak Hrvata iz Subotice i Segedina je 31. svibnja  krenulo put  Karaševa.  Za mnoge je to bio prvi susret s karaševskim Hrvatima, i uopće s Hrvatima  u Rumunjskoj. Krenulo se rano oko 2 sata ujutro prema Rumunjskoj. Vrijeme prohladno, ljudi raspoloženi za šalu. Put je bio prilično dug, na granici puno čekanja, a nestrpljenje da se stigne u Karaševo veliko. Na granici se osjeća dah i duh komunističkih vremena. 

Rumunjska je slika suprotnosti, nešto novog, uz pečat starih, loših vremena. To se najbolje moglo vidjeti  u prolazu kroz Temišvar. Oko Temišvara puno rijeka, rječica i kanala što stvara plodne njive na kojima se njiše pšenica, šušti žuti ječam i raste  jedri kukuruz. Rode su česti suputnici na cesti.  U Karaševo smo stigli oko 10,15 sati, po našem vremenu. Naime, u Rumunjskoj se računa vrijeme sat prije našega. 

 

Susret vojvođanskih i karaševskih Hrvata

 

Dočekuje nas  delegacija  karaševskih Hrvata na  čelu s profesorom Miljom Radanom, predsjednikom Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj. Sveta misa je već započela, crkva dupkom puna, narod u narodnim nošnjama, govor hrvatski. Ispred crkve obilje »đakonija« koje se prodaju prilikom proštenja. Razni lončari, medari, licitari i svjećari otvorili su svoje šatore za sve dobre ljude. Svake godine za Duhove u crkvu pohrle Karaševci koji kruh zarađuju povremeno i privremeno diljem europskih zemalja. Poslije svete mise susrećemo se sa župnikom koji nas upoznaje s poviješću crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ova crkva sagrađena je davne 1726. godine u baroknom stilu i nema sumnje spada u najljepše crkve u cijelom Banatu. To je ujedno  i jedina crkva u Karaševu. U početku su misionarsku službu obavljala braća franjevci, a kasnije isusovci. Burna vremena nisu mogla ugasiti i zatrti svijest Karaševaca o njihovoj pripadnosti, najvećim dijelom zahvaljujući Katoličkoj crkvi. Prvu pučku školu u Karaševu su osnovali svećenici, davne 1761. godine. U to vrijeme  župnici su bili isusovci, a to je bila i jedina ispostava isusovačke misije u Temišvaru. Najzaslužniji za otvorenje prve pučke škole je isusovac Mihovil Lovinić, rođen oko 1682. godine  u Kraljevoj Sutjesci u Bosni. Danas postoje pučke škole na hrvatskom jeziku, a postoji i dvojezična gimnazija u Karaševu. Jednom tjedno emitira se TV program za nacionalne manjine, a među njima i za Hrvate u Rumunjskoj. Jedan dio profesora stekao je naobrazbu u Hrvatskoj. Dobrim dijelom udžbenici se uvoze iz Republike Hrvatske bez nekih problema.

 

Jedna od najstarijih hrvatskih dijaspora

 

Poslije  svete mise idemo u prostorije Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, odmah tu  u blizini crkve. Dolina miriše cvijećem i travom, svuda okolo brijeg i  beskrajne šume. Kao da smo negdje  u Bosni  ponosnoj. Naravno, rijeka Karaš život znači i nikakvo nije čudo što su ljudi oduvijek svoja staništa podizali pokraj rijeka. Na svakom koraku oko Kareševa  ovce, konji, krave, a sve to svjedoči o glavnom zanimanju karaševskih Hrvata. Iz tih razloga, jedna od teorija naseljavanja ovih krajeva je i teorija da su Karaševci došli s franjevcima  iz Bosne. Jedino što su ponijeli sa sobom je katolička vjera, a sve ostalo ostaviše tuđincima. Vjeru su čuvali i očuvali, a ona je njih sačuvala od svih zamki i iskušenja. Hrvati iz ovih prostora jedna su od najstarijih hrvatskih dijaspora. Izdvojenost i osamljenost pokazale su se tijekom povijesti kao njihova najveća prednost. Upravo »u kutu nikom na putu« zalog je njihovog opstanka na tim prostorima. Staro hrvatsko naselje Karaševo spominje se 1230. godine kao »oppidum Carasso« (trgovište Karaševo). Udaljeno je 15-ak  kilometara od grada Rešice (Ričica, Resite) koji je glavni grad Karaš-severinske županije u Rumunjskoj. Hrvati su u nekoliko valova naseljavali ove gorske krajeve Banata oformivši desetak sela. Karaševo je uvijek bilo u središtu i po njemu se tamošnja zajednica naziva  karaševskim Hrvatima ili Karošovanima. Osim Karaševa, u Karaš-severinskoj županiji  nalazi se još sedam naselja u kojima obitavaju Hrvati. To su: Jabalče, Nermić, Klokotić, Ravnik, Lupak i Tirol. Hrvati su se ovdje  tradicionalno bavili ovčarstvom i voćarstvom. 

 

Hrvatska grančica

 

Karaševo je dobilo priznaje  Hrvatske matice iseljenika kao »Najselo 1998. godine hrvatskih manjina u Europi«. Profesor Milja Radan, zastupnik u parlamentu Rumunjske upoznao nas je sa zajednicom Hrvata u Rumunjskoj, njihovim problemima i stremljenjima. Bili smo impresionirani zgradom Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj. Izgradnja ovog objekta završena je tijekom 2007. godine. Tu se nalazi: uredništvo (tiskara) s najsuvremenijom tehnikom i tehnologijom gdje se radi i tiska glasilo karaševskih i tamiških Hrvata »Hrvatska grančica«, ured tajništva, knjižnica koja sadrži bogatu kolekciju hrvatske i svjetske književnosti na hrvatskom i rumunjskom jeziku, recepcija, amfiteatar, dvorana za mladež, apartmani i prostorije za smještaj, prostori za susrete  koji imaju šezdeset  mjesta za sjedenje. Domaćine su sa stanjem Hrvata u Vojvodini i Mađarskoj upoznali Dušan Marjanović i Dujo Runje. Nakon ručka krenulo se prema brežuljku Kalvarija  gdje je na samom vrhu izgrađena kapelica davne 1900. godine, a izgradio ju je misnik  Martin Halkoczi čiji se grob nalazi uz samu kapelicu. Prema kapelici vode nas  reljefni prizori  mučeničkog puta Isusa Krista, uklesani u mramorna stajališta. Križni put impresionira  stilom i ljepotom. Zaslugu za ovo imaju velikim dijelom općina  i župa Zmijavci iz Hrvatske. Kalvarija je mjesto koje se najprije vidi prilikom odlaska sa salaša i pašnjaka i pri povratku. Nešto kao Gradska kuća u Subotici. Koliko ona Subotičanima znači nije potrebno dokazivati. Poslije šetnje slijedilo je dvoboj u malom nogometu između Karaševa i  momčadi DSHV-a. Rezultat je   u regularnom vremenu bio neriješen, tj. 1:1  te se pristupilo izvođenju jedanaesteraca. Spretniji i sretniji su bili domaćini. Na stadionu se skupio velik broj gledatelja koji su bodrili svoje navijače.  Izbornik tima DSHV-a Ivan Budinčević čestitao je timu iz Karaševa, ali i svojim igračima na zalaganju i prikazanoj igri. 

 

Gospa Lurdska u 

brežuljku

 

U predvečerje smo krenuli autobusom do Gospe Lurdske, mjesta kojim se karaševski Hrvati  diče. Kip Gospe Lurdske i svete Bernardice  uklesani su u udubine kamena u obližnjem brežuljku u koji su se uklopili k ao da su odvajkada tamo bili. Ovdje se služi sveta misa i  narod se rado okuplja u molitvi. Uz žuborenje rijeke u podnožju brda narod skrušeno moli Gospu, dokazujući privrženost svih Hrvata Gospi. Blizu svetišta nalazi se groblje, jednostavno i skromno, koje svjedoči kako su Hrvati na tim prostorima stoljećima. I ovdje su općina Zmijavci i njihova župa dale svoj doprinos donirajući kip Gospe Lurdske i svete Bernardice. Prije večere mogli smo slušati  »Karaševku zoru« i uživati u njihovom glazbenom umijeću, gledajući prekrasnu narodnu nošnju, koja je poznata u etnografskim studijama kao »karaševska«. Ansambl je već dobro poznat u Hrvatskoj, a nastupao je diljem Europe. Poslije večere svi smo se  zapitali je li trebalo proći toliko vremena do susreta. Uvjereni smo da će suradnja  teći u oba smjera u korist i dobrobit svih Hrvata. Oko 20 sati krenuli smo put Subotice. Kiša je rominjala tijekom našeg puta. Netko je spavao, a netko pričao svoje impresije. Na granici ista slika, provjera i čekanje. Kući smo stigli oko 3 satu ujutro.

Na koncu treba spomenuti kako u Rumunjskoj živi oko 7000 Hrvata. Većinom žive u dvjema najzapadnijim rumunjskim županije Timiš i Karaš-severinska. U Timiškoj županiji žive u trima nizinskim naseljima u okolici Temišvara i to: Keči, Čenaju i Rekašu. U taj prostor su došli u 17. i 18. stoljeću iz različitih krajeva Bosne i Hrvatske. Karaševske Hrvate smo upoznali, a ostaje da upoznamo i one u okolici Temišvara. Putovanje je bilo naporno, ali nitko od onih koji su putovali u Karaševo nije požalio što je krenuo. Nema riječi i slika koje to mogu opisati. Treba to doživjeti.