Arhiv tekstova
Prosvjedima do kratkoročnog rješenja
Blokada putova i ovog je ljeta bila aktualna u Vojvodini. Nezadovoljni poljoprivrednici blokirali su ceste diljem Vojvodine u znak nezadovoljstva otkupnom cijenom pšenice. Posljednje vijesti govore o tome da je Vlada Republike Srbije ponudila otkupnu cijenu od 8,5 dinara po kilogramu pšenice, što praktično odgovara cijeni koja je bila ponuđena za kupovinu pšenice na tzv. zeleno, ili kako bismo rekli prema unaprijed dogovorenoj cijeni. Višegodišnji nagomilani problemi s poljoprivredom, naizgled su ovim činom riješeni, neki su zadovoljni postignutim, a neki su ostali nezadovoljni, pa su se čak odlučili i na simbolično uništavanje pšenice ispred televizijskih kamera.
Nažalost bolest poljoprivrede nije trenutačna, nego je kronična, a korijeni sežu do daleke 1945. godine kada je izvršena prva agrarna ‘revolucija’ kojoj je slijedilo još nekoliko oduzimanja poljoprivrednog zemljišta od ‘kulaka’ to jest individualnih vlasnika poljoprivrednog zemljišta. Ovaj proces bio je najizrazitiji u Vojvodini, gdje je i do današnjeg dana značajan dio poljoprivrednog zemljišta u tzv. ‘društvenoj svojini’.
UDRUŽENI U PROSVJEDU: Ono što se može ocijeniti kao pozitivno u ovim prosvjedima poljoprivrednika Vojvodine je to da se prvi put na cijeloj teritoriji Pokrajine provode blokade magistralnih putova, što je u odnosu na nekadašnje sporadične prosvjede na tlu Vojvodine jedna novost. Ove godine protest su zajedno organizirali »Udruga poljoprivrednika Subotice«, »Udruga seljaka Subotice«, »Udruga poljoprivrednika Starog Žednika i Čantavira«, te vojvođanska udruga »100 paora plus«. Ovo jedinstvo je ‘zabrinulo’ Vladu koja sada panično pokušava spašavati što se spasiti može.
Ali mogu li se dugoročni interesi poljoprivrede kao jedne od značajne privredne grane Srbije, riješiti ovakvim palijativnim mjerama? Sasvim sigurno je odgovor na ovo pitanje negativan. Bilo koja Vlada mora imati na početku svoje ‘vladavine’ na umu da je poljoprivreda jedna od glavnih proizvodnih grana Srbije, tu je pšenica, kukuruz, voće i povrće, a o stočarstvu i da ne govorimo. Razvijenost poljoprivrede u zemljama Europske Unije mjeri se litrama proizvedenog mlijeka po hektaru. I sada dolazimo do najvažnijeg pitanja cijele problematike vezane za poljoprivredu. Na kojoj razini je naša ukupna poljoprivredna proizvodnja u odnosu na razvijene zemlje Europe? To je samo jedno od pitanja, drugo pitanje je o efikasnosti i rentabilnosti. Da li je na usitnjenim poljoprivrednim parcelama u prosjeku od pet hektara moguća rentabilna proizvodnja, na primjer, pšenice?
SUBVENCIONIRANJA NEMA: Odgovor na ovo pitanje svakako je negativan, jer u zemljama sa mnogo uređenijom poljoprivredom, proizvodnja žita i kukuruza se na neki način subvencionira, što znači da država svjesno pomaže poljoprivrednike da proizvode određene proizvode. U našoj državi sistem subvencioniranja apsolutno ne postoji. Krajnje je neodgovorno od strane vlade, da danima pred žetvu uopće ne određuje minimalnu cijenu otkupa npr., žita. U ‘normalnim’ zemljama poljoprivrednik u trenutku oranja parcele već zna kolika će biti cijena njegovog proizvoda. Istinu za volju i kod nas se žito ugovaralo na ‘zeleno’, ali je samo manji postotak poljoprivrednika uspio ugovoriti ovakav otkup. Mnogo je veći postotak onih koji su nekoliko dana pred žetvu odlučili izići na putove i blokirati ih, ne bi li ‘saznali’ kolika će biti cijena i rokovi isplate njihovog ovogodišnjeg uroda pšenice. Jer, kako kažu poljoprivrednici kad se žito smjesti u silose, onda je već prekasno, oni više nisu ‘gazde’ svoga proizvoda.
