Arhiv tekstova

Nedavno je u Beogradu priređena retrospektiva filmova Lordana Zafranovića, jednog od najpoznatijih filmskih redatelja u nekadašnjoj Jugoslaviji. Publika je u okviru programa imala priliku vidjeti negova čuvena i nagrađivana dugometražna ostvarenja, ali i studentske uratke, te dio dokumentarnog serijala o Josipu Brozu Titu, koji bi krajem godine trebao biti emitiran na HRT-u.

Organizatori retrospektive Lordana Zafranovića bili su Intermedia network i »Magična linija« iz Beograda u suradnji sa Zajednicom Hrvata Beograda »Tin Ujević«. 

 

HR: Kakav odnos imate prema nekadašnjoj zajedničkoj državi Jugoslaviji u kojoj ste snimili svoja najveća ostvarenja?

 

Ja sam se bavio filmom u dva ili tri značajnija razdoblja zajedničke države. Tu sam imao publiku od Triglava do Đevđelije i imao sam sreću što su moji filmovi bili gledani, i što sam stekao jedan dio publike koja me je pratila iz filma u film. Realnost je, naravno, što su stvorene nove države i tu se nema što komentirati. To su sada samostalne države i moramo s time biti suglasni zato što je počelo jedno drugo razdoblje u kojem još nisam stvarao filmove na ovom teritoriju. Tek sad pomalo ulazim u filmski svijet moje zemlje i pokušavam se vratiti nekim korijenima. Zato pripremam film o Carusu, koji se dešava u Dalmaciji jednog drugog vremena, ali i Dalmaciji koja i danas gaji taj duh i nešto što mene, čovjeka iz Dalmacije, strašno zanima i taj ćemo film vrlo brzo, ja se nadam, realizirati. 

Jugonostalgija je jedna riječ koju su smislili neki čudni tipovi. Ona ima negativnu konotaciju, mada čovjek mora biti nostalgičan za toliko velikim teritorijem i za tolikim kulturnim krugom koji je u ono vrijeme, dok smo mi stvarali filmove, postojao. Naravno da bih i ja priželjkivao da se taj teritorij vrati kad su u pitanju moji filmovi, i da se vrati kao mogućnost koprodukcije, jer je tu više-manje sličan jezik, tako da možemo lakše ulaziti na tržište ovih zemalja koje su stvorene poslije raspada Jugoslavije. S druge strane, da se ti filmovi kasnije distribuiraju. To je jednostavna formula, ako netko ulaže u film iz ovih centara bivše Jugoslavije, onda će se on u tim centrima i prikazivati.

 

HR: Kako se danas osjećate u Hrvatskoj, koju ste početkom 90-ih godina prošlog stoljeća napustili? Je li se odnos tamošnjih elita prema Vama i Vašem filmskom stvaralaštvu promijenio?

 

Ja sam se negdje 2005. ili 2006. godine, kada je predsjednik Stjepan Mesić bio u Pragu povodom jedne izložbe, sreo sa njim, i on me je pozvao da se vratim raditi u Hrvatsku, što je za mene bilo iznenađenje u pozitivnom smislu. Rekao sam kako bi bilo dobro da se vratim, naravno, ali kad se vratim da imam posao, jer što ću se vratiti ako posla nema, s obzirom da sam profesionalac i da od filma živim. I onda smo književnik Borislav Vujičić i ja počeli raditi film koji se zvao »Janjičar«, čija je radnja smještena u srednjem vijeku, o uskocima u okolici Senja, i to je bio vrlo dobar scenarij. Imali smo velika obećanja iz samog vrha da će to krenuti u koprodukciji s Turskom, čak smo prilagodili jedan dio scenarija, gdje smo objašnjavali tu visoku tursku kulturu, a tema filma je zapravo bila tragedija jedne velike obitelji. Međutim, ostali smo kod obećanja i nikako više nismo mogli prodrijeti do onih koji su obećali da će taj film financirati. Nažalost, u međuvremenu je umro i sam pisac i to je propalo. 

Drugi pokušaj je bio kada me je pozvao novinski magnat Nino Pavić da se pravi film o Titu, jer je u to vrijeme bilo više napisa kako bi i Robert De Niro i Silvester Stallone željeli raditi film o Titu. To se pokazalo kao veliki interes, zapravo svaki napis u novinama o njemu donosio je povećanje tiraže i veliki broj čitatelja. Svaka tajna i izmišljotina, neka nepoznata stvar bila je čitana, Tito je postao neka vrsta brenda, i, naravno, počeli smo realizirati taj film. Iz nepoznatih razloga Nino Pavić je napustio projekt i prestao ga financirati i mi smo ostali na nekom pustom otoku. Neko vrijeme, skoro godinu dana, sve do promjene cijele strukture uprave HRT-a, kada dolazi Vanja Sutlić, koga sam poznavao od prije, i uz pomoć opet predsjednika Mesića, uspjeli smo dogovoriti, konačno, jedan dobar ugovor s HRT-om i do sada ta suradnja ide besprijekorno. Nadam se da će tako biti do kraja i da ćemo tu seriju od 10 nastavaka završiti do kraja godine i predati na prikazivanje publici u Hrvatskoj.

 

HR: Kada je riječ o dokumentarnoj seriji o Josipu Brozu Titu i vremenu njegove vladavine – iz kog ste kuta nastojali prikazati ovoga državnika i to vrijeme?

 

Takva su mi pitanja postavljali i ranije, a nekako u posljednje vrijeme češće. Na njih sam uvijek odgovarao i odgovaram – iz mog kuta, drugog kuta nema. Dakle, svaki film koji radim, radim osobno i on je neprimjenjiv na ostale kutove gledanja. Znači, stojim iza svakog montiranog kadra, u jednom vlastitom montažnom  sklopu, koji je opet neponovljiv i to je moj kut gledanja. Dakle, Tita pokušavam gledati apsolutno kao jednostavno biće, spuštam ga na razinu obiteljskog stola, ne pravim od njega nikakvo idealizirano biće, niti ga promatram kao prototip nekog velikog vođe. To mi je koncept i u tom smislu taj će se film realizirati, naročito preko svjedoka koji su bili bliski njemu, opisujući vlastite živote. Svjedoci će govoriti i o epohi, jer nemoguće je zamisliti Tita bez te epohe, i tu epohu bez Tita. 

 

HR: Živite na relaciji Prag-Zagreb. Kako iz praške, odnosno vizure Europske Unije, doživljavate hrvatsko-srpske odnose kada su u pitanju politika, ali i kultura? 

 

Ne bih govorio ni o kakvim politikama. Ja sam pravio filmove, a to je bio jedan fini rad u nekom zatvorenom prostoru, montaži, spajao sam kadrove, stvarao neke nove svjetove, a onda se politika bavila mnome, bez obzira koja ona bila. I kako više nemam nikakvih iluzija da bi politika mogla unaprijediti ili unazaditi ono šta ja radim, politikom se više ne bavim, niti me ona više zanima. Našao sam jedan krug prijatelja u Zagrebu, u kojem su djelomično neki s filma, ali su uglavnom ljudi koji su u svom poslu veliki profesionalci i tu su me zapravo oni, više-manje, vratili ponovno u atmosferu i dali neku nadu da ima smisla raditi u Hrvatskoj.

Jako teško mogu odgovoriti kakvi su danas odnosi između Srba i Hrvata. Uglavnom znam da bi kultura trebala biti, pa onda i film u okviru nje, stvar koja bi stvarala, što neki kažu, mostove koji su porušeni, te proširila mogućnost da se naši filmovi ovdje gledaju. Tako treba biti u svim područjima kulture, jer mislim da je kultura ono što je uvijek bilo najvažnije za stvaranje jednog prostora koji je mir a ne rat.

 

HR: Može li se kultura odvojiti od politike?

 

Gotovo nemoguće, zbog toga što je novac koncentriran u vlasti. Preko ministarstava kulture utječu i utjecali su, kad daju novac, na određen izbor podobnih i nepodobnih. Tu se nekako otvara jedan krug za manipulaciju, da prijatelj prijatelju daje sredstva za filmove bez obzira kako će film izgledati. Vlada jedan kaos u tom financiranju, a onda opet nekakve ad-hoc komisije, kao u socijalizmu, daju ili ne daju milost, tako da uopće taj model po kojem je bez utjecaja države moguće raditi filmove na ovim prostorima ne postoji. Otvara li Europska Unija neke druge mogućnosti, to ne znam, znam samo da je u svim zemljama, pa i u Češkoj, koje su imale komunizam nešto tvrđi nego naš, uveden jedan novi sustav financiranja, koji ima karakter tzv. slobodnog tržišta. A, kako taj sustav funkcionira kazat ću vam na primjeru mladića koji je nakon projekcije svog kratkog filma pokazao u prvom redu na jednu stariju ženu i rekao: »Ova žena je moja majka, i da bih ja završio ovaj film ona je založila našu kuću«. Kako je to autorski film, imat će mali broj gledatelja i najvjerojatnije će ta mama izgubiti kuću. To je neki sustav financiranja u EU. Dobije se 15-20 posto od vlasti, a onda ostalo moraš dobiti od sponzora. U početku je to štimalo u Češkoj, jer su se željeli pokazati ovi novokomponirani bogataši, tako da je bilo oko 25 filmova godišnje. Sada je to spalo na 10-12. Naravno, i tamo se traži novi sustav i novi zakon o filmu i najvjerojatnije će sada intervencija države unutar tog filmskog fonda biti nešto veća.

 

HR: U jednom nedavnom intervjuu rekli ste kako bi »uvijek trebalo praviti filmove o fašizmu, koji je stalno prisutan, i ispitivati odnose prema njemu«. Gdje je, prema Vašem mišljenju, fašizam danas prisutan i na koji se način izražava?

Radeći svoje filmove imao sam u posjedu neke dokumente s Nurnberškog procesa o nacistima. Tamo je glavni tužiltelj govorio: »Gdje god se pojavi nacionalizam koji prijeti masovnom mržnjom i masovnim ratovima i likvidacijama, treba ga sasjecati u korijenu, beskompromisno i svim mogućim sredstvima«. Taj citat sam pustio u filmu »Testament«, iza kojeg naravno stojim, i mislim gdje god se on primijeti, naročito poslije ovog užasnog rata na Balkanu, trebalo bi ga sjeći svim sredstvima, jer on unesrećuje narod u čije ime se vodi takva nacionalistička i šovinistička politika.

 

HR: Kažite nam nešto više o filmu »Caruso«. Kada publika može očekivati njegovu premijeru?

 

Caruso je konačno jedan film koji bih jako želio raditi, jer to je moj povratak u Dalmaciju i korijenima, u nešto što jako dobro poznajem. To je dio mediteranske, još bliže, talijanske kulture, nešto što je Boccaccio, nešto što je srednji vijek, ali koji živi u svakoj generaciji, a to je tipična igra i manipulacija ljudima koji su obilježeni na bilo koji način. U tim malim mediteranskim mjestima i gradovima uvijek je postojala želja ljudi koji imaju neku manu ili nešto drugo, da izazivaju po trgovima teatar uživo, tako da je jedna takva masovna teatarska predstava održana pred sam Drugi svjetski rat u Splitu, kada je jedan od tih gradskih, uličnih pjevača umislio kako je bolji pjevač od samog Carusa (Enrico Caruso, čuveni talijanski tenor, prim. ur.). I sada počinje veliko organiziranje njegova navodnog putovanja u New York na gostovanje u tamošnjoj operi. Na splitskoj rivi priređen mu je veliki ispraćaj broda (vapor), koji je navodno trebao stići u New York, a zapravo je stigao u sjevernu luku Splita. I onda su svi s ispraćaja, oko 10.000 ljudi, trčali pet kilometara do sjeverne luke kako bi ga navodno dočekali u New Yorku. To je samo osnovna nit filma, a ima čitav niz manjih scena koje uvode u taj mentalitet i tu razdraganost i tu šalu, koja na kraju proizvodi suze, i to je zapravo film o manipulaciji tim nekim bijednim ljudima i manipulacija svima nama kao da smo stado ovaca. Bit će to komedija s gorkim okusom. 

 

HR: Pratite li aktualnu filmsku produkciju u državama bivše Jugoslavije i kakvom Vam se ona čini? Jesu li filmovi nekad bili kvalitetniji?  

 

Tu sam uvijek bio slab, jer nikad nisam bio filmski kritičar, te ne mogu kompetentno ocjenjivati i pratiti cijelu produkciju, tako da ne mogu na to pitanje odgovoriti. Međutim, mogu reći kako mi se čini da je svladana tehnika, jer ima jako puno akademija na području bivše Jugoslavije. Studenti svladaju taj filmski jezik, kad slabije – kad bolje, ali nema osobnosti, nema onog iznad tog zanata, nema one osobnosti koja stvara poeziju i vlastiti svijet koji nema kopije. Tu su filmovi koji sliče svi jedan drugom po formi i ne bih mogao odrediti i razlikovati redatelja jednog od drugog, to su neke realizacije koje nemaju taj poetski karakter i osobitost.