Arhiv tekstova

U samo šest godina od privatizacije Medoprodukt je od uspješnog poduzeća, poznatog od Europe do Kanade i Amerike, potpuno iscrpljena tvrtka opterećena milijunskim dugovanjima i dovedena do prosjačkog štapa. U vrijeme kada bi pod normalnim uvjetima za ovo poduzeće, koje se bavi preradom voća i povrća, upravo počinjala glavna sezona poslova – proizvodnja stoji, a radnici zbog višemjesečnih ne-isplaćenih plaća štrajkaju.

 

Zlatna povijest

 

»Medoprodukt je rudnik zlata«, kaže bivši ravnatelj Franjo Temunović u vrijeme čijeg je mandata, tijekom 21 godine, od pčelarske zadruge poduzeće izraslo u renomiranu tvrtku s proizvodima u svijetu priznate i cijenjene kvalitete. 

Kada je 1967. godine postavljen za prinudnog upravnika, Temunović je kao agronom i stručnjak s profesorima fakulteta radio pokuse u području pčelinjeg oprašivanja u voćarstvu. Imajući u vidu njegovu stručnost, tadašnji predsjednik općine Károly Bagi procjenio je da je Temunović osoba koja bi mogla Medoprodukt izvući iz dugova i kredita u koje je zapao kupovinom deset tisuća pčelinjih društava.

»Kada sam isplatio dugove banci, prodao sam Medoproduktovu zgradu koja se tada nalazila preko puta kasarne gdje je danas Građevinski institut, i kupio bivšu Četkaru na Majšanskom mostu. Budući da sam voćar po struci, smatrao sam da se poduzeće ne treba baviti samo preradom meda, te smo već sljedeće, 1968. godine, krenuli u preradu voća i povrća. Pet godina kasnije prešli smo i na preradu kestena, koju tada nitko u Jugoslaviji nije radio. Otkupili smo sav kesten kojeg je bilo u zemlji i preradili oko 3.000 tona. Tako smo došli do novca i započeli izgradnju hladnjače, s tim što nam je nešto pomagao i drugi OUR iz Peščare, a uzeli smo i kredit od Međunarodnog monetarnog fonda. S početka smo krenuli sa 60 radnika, a na kraju smo već imali 489 stalno zaposlenih i po 600 njih u sezoni. Izvozili smo u čitavu Europu, čak i do Amerike i Kanade«, sjeća se Temunović.

Izgradnja hladnjače počela je 1978., a dvije godine kasnije i upravne zgrade Medoprodukta izmještene su u Tavankut. Profit je konstantno ulagan u kupovinu opreme i poduzeće se iz godine u godinu razvijalo i bogatilo: izgrađena je sušara i mješaona stočne hrane kapaciteta 2.000 tona, hala za preradu od 7.000 četvornih metara opremljena suvremenim strojevima, te podrum u kojemu se proizvodila poznata ljutovačka rakija u četvrtastim bocama. 

 

Bijeda privatizacije

 

U objekte i opremu ukupno je uloženo 27 milijuna dolara, da bi 2003. godine na aukciji Medoprodukt bio prodan za svega 69 miljuna dinara, odnosno, milijun eura. Premda je rastakanje poduzeća započelo još tada aktualno poslovodstvo, neslužbeno se govorilo kako je na računu poduzeća u vrijeme privatizacije bilo 123 milijuna dinara, što znači da su novi vlasnici s tim novcem odmah mogli isplatiti tvrtku i još im je preteklo gotovog novca, ne računajući i velike količine zaliha gotovih proizvoda.

Prema pisanju Večernjih novosti (15. veljače 2006.) oko ove privatizacije je bilo još spornih »detalja«. »Ono što je oko Medoprodukta više nego indikativno je da se sastav konzorcijuma, koji je 2003. kupio ovo poduzeće, ne poklapa s izvodom iz Centralnog registra. Kupoprodajni ugovor s Agencijom za privatizaciju 2003. godine potpisao je Bogdan Rodić u ime konzorcijuma u kome su bili još Rajko Mikać i Danilo Rosić. U evidenciji Centralnog registra, a ti podaci su jedino mjerodavni, vlasnički list Medoprodukta izgleda potpuno drugačije: Mikaća i Rosića na spisku nema, najveći pojedinačni dioničar je Lajos Csakanj s 20,66 posto dionica, zatim Stevan Milisavljević s 19,4 posto dionica, a na Rodiće, što pojedinačno što preko njihovih poduzeća, vodi se tek oko 12,98 posto dionica«, pisale su Večernje novosti.

Tri godine kasnije za isti vlasnički udio od 70 posto Živojin Đorđević nudi konzorcijumu 2,6 milijuna eura, a prema pisanju, također Večernjih, on već posjeduje 22,54 posto dionica koje je otkupio od malih dioničara. U tekstu ponude za preuzimanje dionica također se, između ostalog, navodi da »ponudilac ne posjeduje dionice A.D. Medoprodukt Tavankut, ali ima 65,15 posto udio u poduzeću Fresh&Co d.o.o. Subotica, koje je najveći pojedinačni dioničar A.D. Medoprodukta«. Zanimljivo je i da se kao svrha ponude za preuzimanje dionica navode planovi ponudioca da »unapređuje organizaciju i poboljša rezultate poslovanja poduzeća, te ostvarivanjem većinskog vlasništva učinkovitije djeluje na rezultat i razvoj dioničarskog društva«.    

Koliko je u ovoj i sličnim »pričama« teško doći do stvarnih podataka pokazuje se i na primjeru službenog sajta Agencije za privatizaciju. Ovdje bi, naime, trebali biti navedeni podaci o vlasništvu, međutim, osim podužeg spiska imena malih dioničara, većinskog vlasnika nema, a Živojin Đorđević se navodi samo kao predsjednik Skupštine dioničara. 

 

Jalova priča

 

Također, nepoznanica su u ovom trenutku stvarna zaduženja Medoprodukta. Službeno na sajtu Narodne banke Srbije objavljen je podatak da je poduzeće u blokadi sa 126 milijuna dinara. Radnici u štrajku navode da im vlasnik na ime neisplaćenih doprinosa i plaća duguje 58 milijuna dinara, telefonski račun je, kažu, 10,5 milijuna, a zbog neplaćenog računa (8,2 milijuna) struja je prošlog tjedna bila isključena, te je Tavankutu prijetilo curenje 20 tona amonijaka iz hladnjače. Spominje se također i blokada računa od 450 milijuna dinara, kao kreditno zaduženje, a izvori bliski upravi navode zaduženja koja se iskazuju milijunima eura.

Ekonomisti i poznavatelji prilika kažu da je u Medoproduktu riječ o klasičnom isisavanju kapitala zbog čega poduzeću predstoji tragičan kraj.      

Pokrajinski tajnik za gospodarstvo István Pásztor ističe kako u Vojvodini ima niz primjera kada je situacija nakon privatizacije nepromijenjena ili čak gora.

»Osobito je to bolno kada se radi o tvrtkama brandovskog značaja ili o tvrtkama koje su bile izuzetno učinkovite prije procesa privatizacije. Po meni je osnovni problem u tome što iz privatizacijskog procesa izostaje borba za kupovinu određenog poduzeća. Zbog procjene da su političke okolnosti nedovoljno stabilne, domaći i inozemni ozbiljni kapital izostaje iz utrkivanja, ne dolazi se do strateških partnera, onih koji su u toj branši i koji imaju jasnu viziju što će se dešavati ili što će raditi s određenom tvrtkom u čiji posjed dolaze«, kaže Pásztor te dodaje, da unutar privatnog vlasništva država nema niti uobičajane mehanizme utjecaja, koji su i inače često neučinkoviti i tromi.

»Zakonski propisana pravila ponašanja unutar tvrki sadržana su u setu zakona, ali mislim da nije toliko stvar u neuređenosti, premda ima ozbiljnih manjkavosti, osobito što se tiče učinkovitosti samog procesa privatizacije. U slučaju Medoprodukta mislim da se radi o nerazumljivom ponašanju vlasnika kapitala«, kaže Pásztor te dodaje da smatra kako je i sindikalno organiziranje poprilično jalova priča bez dovoljnog utjecaja.  

U prilog tomu ima još jedan podatak – sindikat je početkom godine okružnom javnom tužitelju podnio kaznene prijave zbog sumnji da se neke radnje oko Medoprodukta mogu podvesti pod privredni kriminal, ali do danas još nikakav odgovor nije stigao.