Arhiv tekstova

Predsjednica Izvršnog odbora Hrvatskog nacionalnog vijeća Slavica Peić ocijenila je da su manjine među prvim žrtvama teške ekonomske situacije u zemlji, jer će ove godine vijeća nacionalnih manjina dobiti 74 posto manje novca u odnosu na prošlogodišnju dotaciju iz republičkog proračuna.  Prema njenim riječima, time i samo funkcioniranje nacionalnih vijeća postaje upitno, a jedna od prvih mjera kojima će se ova »financijska kriza« pokušati prevladati bit će ukidanje svih primanja članova IO HNV-a, tajnika i predsjednika HNV-a do uspostave normalne razine financiranja. Također, kaže ona, neće se isplaćivati dnevnice, a bez novca će ostati i neki projekti u sferi obrazovanja, kulture i informiranja. Bez grijanja će, čini se, ostati i nova kuća u koju se HNV preselio ovih dana, a onda, najavljuje predsjednica, može uslijediti i »ključ u bravu« i prestanak rada vijeća. 

Ne ulazeći u racionalnost pojedinih odluka Vijeća, koje je znatna vlastita sredstva nedavno uložilo u kupovinu kuće, a sredstva za projekte nije osiguralo iz drugih izvora, ovakvo drastično umanjenje, ukoliko se obistini, nije dobar znak manjinama  s vrha. Ako tome dodamo nedonošenje Zakona o nacionalnim vijećima, čime se izbori za novi saziv onemogućavaju a njihov rad uveliko obesmišljava, te stalne rasprave o tome kako se mediji nacionalnih manjina trebaju privatizirati, postavlja se pitanje – kakva je dugoročna strategija prema manjinama, kakva se to manjinska politika sprovodi? Na okruglom stolu održanom ovoga tjedna u Novom Sadu, uz stalne zahtjeve s različitih strana da se svi mediji stave u ravnopravan položaj, odnosno da se privatiziraju, čule su se i ocjene da ne postoji državna strategija vezana za budućnost i perspektivu manjinskih medija, i to strategija koja bi podrazumijevala postojanje institucionalnih mehanizama, kojima bi se osigurala financijska podrška ostvarivanju prava na informiranje na materinjem jeziku. Prema autorici analize o informiranju na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini Zsuzsani Szerencses krucijalno pitanje se svodi na »evidentno nepostojanje razrađene državne strategije konzistentnih politika i institucionalnih mehanizama za rješavanje pitanja informiranja na jezicima nacionalnih manjina, što je moguće tumačiti kao posljedicu nedostatka jasne i dugoročno razrađene ukupne manjinske politike ovog društva«. Prema autorici posljedice ovoga stanja su takve da način ostvarivanja manjinskih prava postaje ovisan o trenutnim političkim okolnostima ili interesima političkih elita, i postaje predmetom političkih sporazuma, nagodbi i pogodbi, čak političke »trgovine«. Tako se nameće zaključak da je manjinsko pitanje i dalje jedno od onih, poput i »vojvođanskog«, koje se još uvijek rješava po principu – jedan korak naprijed, dva natrag.