Arhiv tekstova

Prošli su Duhovi. Završava se škola. Uskoro će praznici. Koliko ćemo duhovnih vrednota, pa i Duhovskih, ponijeti u život. Dogodilo se jednom na jednom seminaru da je katehizant zamolio: Govorite nam o duši! Nove generacije osjećaju potrebu za produbljenjem duhovne dimenzije ljudskoga života. One su na to prisiljene kulturom koja ne daje nikakvu važnost unutarnjem životu i sve živi »naizvan«. Veoma je važno da vjeroučitelji u svojim đacima probude želju za duhovnim stavovima, da se potrude oko njihova unapređenja i tako ih upute nimalo lakim putem nutarnjeg života. U protivnom, oni se izlažu riziku da brojna pokornička bogoslužja ostanu samo izvanjska i da ne prodru dublje u njihove duše. 

Našao sam jednu zgodnu priču kod Bruna Ferrerra koju bih htio s vama proanalizirati: Dvije lopte su istoga dana izašle iz tvornice. Spremljene su u istu vreću i odnesene u isto skladište. Sprijateljile su se i bile presretne kad ih je zajedno kupio neki gospodin. Dospjele su u oratorij gdje ih je mnoštvo dječaka jedva dočekalo, jer bijahu željni nogometa. Igrali su se cijeli dan izuzetno oduševljeni. Obje su lopte letjele, skakale, davale golove, bivale napucavane, obranjene, nabacivane s uglova, po zraku, po zemlji, izbliza, izdaleka, glavom ... Bile su svakodnevno kao na bojnom polju. Uvečer bi se sastale u istom ormaru pretučene i iscrpljene: nestajalo je sjajne bijele i crne boje, blijedio je crveni natpis, sve to se sve više trošilo. »Ne mogu više!«, tužila se prva. »Ovo nije nikakav život! Od jutra do večeri te šutiraju ... Dosta je toga!«. »Što se tu može, mi smo stvorene da budemo lopte«, odgovarala je druga. »Nas su načinili zato da druge radujemo i zabavljamo.« »Kakva zabava! Meni to uopće nije zabavno... Ja sam se već počela osvećivati. Danas sam namjerno lupila jednog dječaka po nosu tako da je krvario. Sutra ću načiniti šljivu onom deranu koji me napucava u zid!«  »Pa ipak, uvijek smo u središtu pažnje. Dovoljno je da se pojavimo i dvorište oživi kao u bajci. Svima smo kao dar s neba, vjeruj mi!« »Ma daj, iživljavaju se na nama ...« Prolazili su dani. Buntovna je lopta bila sve nezadovoljnija. »Ako ovako nastave, puknut ću!«, reče jedne večeri. »Odlučila sam: sutra ću nestati. Danas sam vidjela stari krov. Ondje ću se zavući i nitko me neće naći, samo nek’ me netko malo jače napuca ...«  Tako je i učinila. Došla je do Jadranka kojega zovu »bombarder«, a on ju je doviknuvši: »Živio župnik!« raspalio prema krovu stare zgrade pored oratorijskog dvorišta. Dok je letjela zrakom buntovna se lopta veselo smijala misleći kako je konačno uspjela u svom naumu. Prvih je dana gore doista uživala. Nezadovoljna se lopta udobno smjestila među oluke te isplanirala duge i bezbrižne praznike. „Gotovo je s nogometom i napucavanjima“, pomislila je sa zadovoljstvom. »Odsada ću se samo odmarati na svježem zraku. Ah, to je pravi život!« S vremena na vrijeme bi pogledala dolje na dvorište i vidjela prijateljicu kako je dječaci tuku nogama. »Jadnica«, mrmljala bi, »nju natjeruju nogama, a ja se ovdje lijepo sunčam od jutra do večeri.« Jednoga dana netko je s dvorišta napucao loptu tako visoko da je došla sasvim blizu oluka. „Ostani tu!“, doviknula joj je nekadašnja nezadovoljna prijateljica, ali ova skoči dva-tri puta po rubu krova i vrati se u dvorište. »Voliš ti da te napucavaju!«  Vrijeme je prolazilo. Nezadovoljna lopta u oluku primijeti kako je ispucala od sunca i kiše i kako se ispuhala. Postajala je sve slabija, tako da više nije mogla ni jadikovati. Uostalom, nije joj više bilo ni do čega: neprestano sama, postala je tužna i depresivna. Jednoga dana čuo se posljednji uzdah. Upravo toga trenutka dvije su dječakove ruke donijele njenu prijateljicu s dvorišta u ormar. Prije nego su se zatvorila vrata i nastao mrak, začuje lopta blagi glasić: »Bog, lopto, vidimo se sutra!«  

Sveta Mala Terezija je sebe vidjela kao loptu u rukama Isusa. Istina je da smo samo onda vrijedni ako to mogu i drugi koristiti. Teško je biti osoba s kim se drugi »poigravaju«, šutiraju i udaraju... Ali kako biti u zajednici koristan, a ne prihvatiti mogućnost da se drugi s nama »poigravaju«. Tko nije spreman na žrtvu da bude žrtvovan, ne može biti ni koristan. Sudbina je svih onih koji rade, a nisu puki promatrači i kritizeri da budu i ranjavani i šutirani, ali ipak korisni. Što je bolje? Čini mi se ovo drugo: biti koristan. No, to može samo onaj tko je i duhovan.