Arhiv tekstova

Petar je Preradović rođen u Grabovici 1818. Osnovnu je školu polazio u Đurđevcu i Grubišnom Polju, a školovanje nastavio u vojničkom zavodu u Bjelovaru te na vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu. Tijekom vojne izobrazbe prelazi s pravoslavne na katoličku vjeru te, kako sam kaže, gotovo u potpunosti zaboravlja materinski jezik. Nakon završene akademije odlazi u 33. pukovniju (Milano), a 1843. premješten je u Dalmaciju. Godine 1846. odlazi u Zagreb gdje se upoznaje s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda. Oduševljava se preporodnom idejom i od odnarođenog časnika i njemačkog pjesnika preobražava se u istinskog domoljuba koji pjeva materinskim jezikom te postaje hrvatskim pjesnikom. U časničkoj je karijeri stekao čin generala. Prošao je mnoge garnizone i službovao u različitim mjestima (Verona, Kovin, Beč, Erdelj, Temišvar, Glina...). U povijesti hrvatske književnosti zapamćen je kao iznimno talentiran pjesnik osebujna izraza.

Prvi objavljeni Preradovićevi stihovi napisani su na njemačkom jeziku (»Das Uskoken-Mädchen«, 1841.). Hrvatskom se kulturom i književnošću oduševljava tek nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim. U prvom broju »Zore dalmatinske« (1844.) objavljuje glasovitu pjesmu »Zora puca, bit će dana«. Prvu zbirku »Prvenci« tiskao je u Zadru 1846. godine, dok je drugu zbirku, naslovljenu »Nove pjesme«, tiskao pet godina kasnije u Zagrebu. Svoj je opus tematski podijelio u tri dijela: »rodoljupke«, »ljubovke« i »različne pjesme«. Posebnu skupinu čine prepjevi »tuđinke«, te ciklus nadgrobnica nazvan »Milim pokojnikom«. Inspiriran sveslavenstvom i europskim romantizmom, Preradović je autor rodoljubne, ali i ljubavne lirike (»Mrtva ljubav« i dr.) kojom je oduševljavao onodobne čitatelje. Njegova su dumoljubne pjesme većinom alegorijske. Obrađuje različite vidove domoljublja, tematizirajući: neslogu (»Braća« i dr.), ljubav (»Dvije ptice« i dr.), nostalgiju (»Pozdrav domovini« i dr.) i budućnost (»Car Dušan« i dr.). Autor je brojnih soneta, oda, himni, balada, elegija, romanci i nadgrobnica te dviju pohvalnica jeziku (»Rodu o jeziku«; »Jezik roda moga«). Pjesme su mu ispunjene zvučnim asonancama i aliteracijama te drugim stilskim sredstvima. Ljubavna mu je lirika refleksivna, misaono produbljena i predstavlja najzreliji izraz pjesnikovih intimnih raspoloženja. Svojom je ljubavnom lirikom tonuo u misticizam i okultne svjetove, završivšvi u spiritizmu.

Pjesništvom nasljeduje filozofske ideje Herdera te stvaralaštvo Kollara, Mickiewicza, Byrona i njemačkih romantičara. Nedovršenim se poema »Pustinjak« i »Lopudska sirotica« okušao i u dužim formama potvrdivši svoju pripadnost romantičarskoj književnosti. Autor je dramske poeme »Kraljević Marko« te nedovršenog religiozno-filozofskog spjeva »Prvi ljudi« nastalog pod utjecajem Klopstockovog  »Mesije«.

Prevodio je s talijanskog na hrvatski (Dante, Manzoni), s hrvatskog na njemački (dio Gundulićeva »Osmana«), s češkog na njemački (Hyneka, Mácha), a zanimajući se spiritualizmom s francuskog je jezika preveo Cardecovo djelo »Spiritizam na prosto razložen« .

Pred kraj života, tražeći lijeka vodenoj bolesti, Preradović odlazi u Austriju. Umire 1872. godine. Pokopan je u Beču, na Matzeindorfskom groblju, a njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1879. godine u Zagreb.