Arhiv tekstova

Prošle je nedjelje u Republici Hrvatskoj održan drugi krug lokalnih izbora za općinske načelnike, gradonačelnike, župane i njihove zamjenike. Tijekom izborne su se kampanje kandidati trudili nametnuti biračima kao najbolja opcija za njihovo selo, grad ili županiju. Često ne birajući riječi, napadali su svoje protivnike i tvrdili kako oni najbolje znaju te kako će Hrvatska napredovati samo ukoliko oni dođu na vlast. Kada se izborna zavjesa spustila, svi su, i gubitnici i pobjednici, sebe proglašavali moralnim pobjednicima čestitajući onima drugima, često zajedljivo i gorko. To je politika, i to je demokracija, kažu neki. 

Na sreću mi se ovdje ne bavimo politikom, nego jezikom. U ovoj nas političkoj priči zanimaju riječi opozicija i oporba koje često možemo čuti iz usta onih koji nisu uspjeli pobijediti na izborima. Koja je od njih pravilna i koju bismo trebali rabiti?

Kako se hrvatski narod tijekom povijesti često morao opirati, protiviti, suprotstavljati nekomu nije čudno što postoji više naziva za istu radnju. Čini se da je u hrvatskome jeziku prevladao naziv oporba koji je zabilježio hrvatski preporoditelj, političar i književnik don Mihovil Pavlinović. U vezi s tom riječi imamo pridjev oporbeni, imenicu oporbenjak i uz nju pridjev oporbenjački. Pod srpskim se utjecajem, nakon 1918., sve češće javlja internacionalni naziv opozicija. Kako u socijalističkom razdoblju nije bilo potrebe za ovim riječima jer nije bilo višestranačja, a ni prava na drukčije mišljenje, navedene riječi odlaze u povijest. Ponekad bi netko za njima posegnuo kada bi govorio o o stranačkim sukobima u demokratskim zemljama. No tada bi, gotovo u pravilu, uporabio riječ opozicija. Stoga je riječ oporba u tadašnjem »Jezičnom savjetniku« Matice hrvatske obilježena kao zastarjelica uz napomenu da se danas kaže opozicija.

Brodnjakov »Rječnik razlika« riječ oporba označuje brojem 6. U objašnjenju uz navedeni broj stoji: »Hrvatske riječi koje su sustavno potiskivane i izbacivane iz uporabe, proglašavane nacionalističkim pa čak i ustaškim, kao npr. pučanstvo (narod), advokat (odvjetnik)...«. Devetesetih se godina u svakodnevnu uporabu vratila riječ oporba. Zbog svega navedenoga ne bismo ju smjeli zamjenjivati internacionalizmom opozicija. 

Nužno je ovdje napomenuti kako svaka opozicija nije oporba. Naime, u suvremenom se jezikoslovlju riječ opozicija rabi kao lingvistički naziv za značenjsku opreku između dvaju leksema (jak-slab, blizu-daleko). Hrvatska inačica temeljnog lingvitičkog naziva opozija jest opreka.