Arhiv tekstova
Kako, molim?
KUPUS GLEDA, MESO VADI
I oni koji ga vole i oni koji su protiv njega, bez obzira što radio, smatraju da je (Boris) Tadić sposoban čovjek. I jedan od onih Srba koje i u narodnim poslovicama opisuju kao ljude koji »u kaci gledaju kupus, a vade meso«. Možda bi nam bilo lakše i jednostavnije da je na izborima u Srbiji pobijedio ruralni nacionalist Tomislav Nikolić-Grobar. Taj nikad ne bi pokopao velikosrpsku koncepciju, otvoreno bi nam se suprotstavljao i time Srbiju međunarodno izolirao, dok bi Hrvatska samo profitirala.
S Tadićem je sve drukčije, pogotovo što on već sada otkriva temelj svoje taktike prema van: pomiriti se s Hrvatima iz pragmatičnih razloga, uspostaviti s njima stabilno partnerstvo (ali i konkurenciju) i polako se šlepati u europske i atlantske integracije, zadivljujući istodobno vlastitim šarmom, pameću i »dobrim namjerama« Zapad u cjelini. Boris Tadić doista je lukavi susjed s europskim licem. Fran Višnar, komentator, Vjesnik, 1. srpnja.
NE DA SE TAJNA POLICIJA
Kada bismo otvorili dosjee, značilo bi to jasan i konkretan raskid s prethodnim režimom i pokazalo bi na vrlo praktičan način jedan novi demokratski obrazac u državi – državi bez tajnih policija koje se bave proizvoljno imenovanim unutarnjim neprijateljima. Time bi bio ispunjen osnovni preduvjet da se započne s pravom reformom Službe državne sigurnosti, kao i preduvjet da se ratovi vođeni na teritoriji ex Jugoslavije stave u novi povijesni kontekst. Iskustva postkomunističkih zemalja ukazuju da je otvaranje dosjea moćan mehanizam suočavanja s naslijeđem autoritarne prošlosti i put ka uspostavljanju pravne države i pravde u tranzicijskim demokracijama. Ta iskustva mogla bi u značajnoj mjeri podržati proces otvaranja dosjea službi sigurnosti u Srbiji, kako u smislu donošenja odgovarajućeg zakona, tako i u smislu ugradnje prihvatljivih zakonskih rješenja. Dr. Jovica Trkulja, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, Dnevnik, 5. srpnja.
BORBA NA ŽIVOT I SMRT
Podjela birača po nacionalnoj pripadnosti, a ne po političkim uvjerenjima, je u suštini primitivna i opasna rabota. Na taj način se izbori ne doživljavaju kao demokratsko nadmetanje nositelja različitih političkih ideja u društvu, nego kao borba na život i smrt »našeg plemena« protiv »njihovog plemena«. A u takvim slučajevima prebrojavanje glasačkih listića lako se može izroditi u fizički obračun s pogubnim posljedicama. U domaćim uvjetima rizik te vrste, nažalost, i dalje postoji. Srbija je još uvijek opasno podijeljena na demokratski i nedemokratski nastrojene građane. Na one proeuropski orijentirane, okrenute budućnosti, i one koji se ne mogu osloboditi komunističkog naslijeđa iz Titovog vremena i kombinacije populizma i nacionalizma iz Miloševićeve ere. Nikolićevo primitivno, nedemokratsko i nacionalističko razvrstavanje birača na Srbe i nesrbe utoliko je opasnije što on nije marginalna politička ličnost. Za njega je ovom prilikom glasovalo više od 1.400.000 građana Srbije, ili 21,47 posto biračkog tijela. To, naravno, ne znači i da svi oni istovremeno dijele sva njegova politička uvjerenja. Posebno kada je u pitanju etnička i vjerska tolerancija. Jan Briza, Dnevnik, 4. srpnja
HAAG JE SRPSKA SIGURNOST
Suradnja s Haagom je pitanje koje nadilazi međunarodnu obvezu. To je pitanje unutarnje sigurnosti same Srbije. Rasturanje mreže ratnih zločinaca, tajnih službi, policije, i vojske, koja je donijela onakvo pustošenje većem dijelu Balkana 90-ih godina ključno je za napredak demokracije u samoj Srbiji, bilo da to traži međunarodna zajednica ili ne. Što se mene tiče, ratni zločinci trebaju ići u Haag zato što nije sigurno da ostanu u Srbiji, demokracija nije sigurna ako oni ostanu, simboli odnosno ljudi koji predstavljaju demokraciju nisu sigurni. Daniel Server, direktor Balkanske inicijative washingtonskog Instituta za mir, B92, 1. srpnja
