Arhiv tekstova

 

Koncem prošlog mjeseca u Splitu je održan Međunarodni festival urbane kulture »xStatic09«. Program ovog festivala obuhvaćao je ulično prvenstvo u košarci, natjecanje u vožnji skatea, bmx-a, rola i mountbikea, kao i nastupe DJ-a i oslikavanje grafitima. Natjecateljski dio festivala održan je u prostoru Osnovne škole »Plokite«, a crtači grafita, među kojima su bili i slavni španjolski crtači Belin i Rabadiga, oslikali su grafitima školsku fasadu. Ovakva događanja nisu novost, održavaju se u svim većim gradovima.

Pisanje riječi na zidovima također nije novost, kao što nije novost niti umjetnost koju stvaraju crtači grafita, ali je interesantno kako pojedini hrvatski mediji prenose da su Splićani posljednjih tjedana svjedoci prave poplave street arta i komunikacije grafitima. Izgleda da trenutačno gotovo nema relevantne splitske teme koja nije dobila svoju refleksiju na uličnim zidovima. Naravno, pogodili ste! U pitanju je zidna demokracija. Grafiti-komentari odnose se na lokalne izbore, a kada je tolika poplava zidne demokracije i izravne komunikacije putem grafita, postavlja se pitanje: odgovaraju li pisci grafita na (ne)kvalitetu informiranja javnosti od strane medija?!

Pisanje i crtanje grafita počelo je negdje koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Najviše grafita je osvanulo u metrou New Yorka, jer je tamo najviše publike. Metro je najposjećeniji dio grada, a vlakovi i zgrade njujorške podzemne željeznice bila su velika platna za ostvarenje umjetnosti grafita, koja se vremenom uselila i u privatne kolekcije i razne galerije, jer su mnogi umjetnici grafita počeli raditi i u drugačijim medijima, ostvarujući svoje radove i na platnima. Najpoznatiji umjetnik grafita je Jean Michel Basquiat, koji je nakon crtanja grafita na zidovima počeo slikati i na drugim, raznim podlogama. Basquiat je svojim porukama i crtežima kritizirao politiku i društvo i isticao svoje crnačko porijeklo. Slava je stigla, kao i novac, ali su u tom paketu stigli i narkotici od kojih umire prije svog 28. rođendana. Grafiti odavno više nisu samo izraz provokacije. Grafiteri, od kojih je danas najpoznatiji Banksy, svojim crtežima obogaćuju vizualni identitet metropola. A dosjetili su se i Finci da umjetnost grafita proglase dijelom urbane kulture Helsinkija. Ipak, grafiti su ostali i dalje oblik društvene kritike. Na tzv. Sigurnosnom zidu, koji razdvaja Izrael i Palestinsku samoupravu, nedavno je u dužini od 2600 metara ispisan grafit od niza riječi u znak prosvjeda protiv izraelskog odnosa prema Palestincima.

Ako razmislimo o jeziku, o riječima, prilično ćemo lako doći do zaključka da se društveni sustav temelji na jeziku, kao strukturi na kojoj počiva moć, a umjetnici pokazuju kako se ta struktura može presložiti u mozaik riječi koje nije lako podvesti i uklopiti u željene matrice moći. Znakovima-riječima bavi se i umjetnica Jenny Holzer, primjerice, u projektu projekcija predimenzioniranih tekstova austijske književnice Elfride Jelinek na zidove pročelja vijećnice u Beču, kao i na zidove ureda predsjednika, parlamenta i bečke državne opere. 

Projekt projekcija tekstova-riječi uznemirujućeg sadržaja na bečkim zidovima bio je sjajan primjer lingvistički artikulirane umjetničke intervencije.

Pa, ako se u Beogradu pišu i crtaju grafiti na mjestima neslužbeno zaštićenim od intervencije policije, a znajući da je nekada grafite pisao i Nebojša Krstić, ex grupa Idoli, a sadašnji savjetnik predsjednika Srbije, zašto ne bi nakon književnih večeri i kazališnih predstava u dvorištu Doma DSHV-a Mladež ove stranke organizirala u istom prostoru večer pisanja i crtanja grafita?