Arhiv tekstova

Dvorci i ljetnikovci Voj-vodine, nekada blještavi simboli bogatstva i luksuznog života, danas su uglavnom napuštena, oronula zdanja o kojima nitko ne vodi računa. Osim rijetkih, u koje se sporadično nešto i ulaže, a kojih je manje od prstiju na jednoj ruci, svi ostali po Bačkoj, Srijemu i Banatu propadaju i veliko je pitanje može li se njihovo potpuno nestajanje zaustaviti. A, bila bi velika šteta prepustiti ih zubu vremena, jer dvorci u Vojvodini nisu samo slika jednog vremena i načina života njihovih vlasnika, bogatih veleposjednika, vojnih, trgovačkih i obrtničkih obitelji, nego su i dio bogatstva graditeljskog, povijesnog, kulturnog, ekonomskog, turističkog i nacionalnog naslijeđa ovog područja. Vremena puno i nema, jer ako se pod hitno ne donesu potrebni zakoni, dvorci i ljetnikovci će nastaviti ubrzano propadati i za koju godinu nekih od njih više neće biti niti u tragovima. Potrebno je, prije svega, regulirati pitanje vlasništva nad ovim formalno zaštićenim kulturnim dobrima, a potom i potaknuti ulaganje u njihovo obnavljanje.   

O ovom veoma aktualnom i teškom problemu razgovaralo se prošlog petka na međunarodnom znanstvenom skupu pod nazivom »Dvorci i ljetnikovci Vojvodine«, održanom u jednom od malobrojnih očuvanih i obnovljenih dvoraca – dvorcu Bogdana Dunđerskog u Bečeju. Taj je dvorac sačuvan i godinama restauriran dobrom voljom i razumijevanjem njegova dugogodišnjeg titulara – Poljoprivredno-industrijskog kombinata Bečej, a sadašnja mu je namjena komercijalna. Naime, u tom se zdanju nalazi nadaleko poznati hotel »Fantast«. Znanstveni je skup okupio više od 30 stručnjaka iz različitih područja, od arhitekata, povjesničara i povjesničara umjetnosti, do turizmologa, predstavnika Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i političara. Početku skupa nazočni su bili i predsjednik Skupštine AP Vojvodine Sándor Egeresi, te predsjednici općina Bečej i Novi Bečej Petar Knezi i Milivoj Vrebalov, što bi trebalo značiti načelnu spremnost pokrajinskih i lokalnih vlasti da urade svoj dio posla.

 

Tužna priča

 

Osim zaustavljanja daljnjeg propadanja vojvođanskih dvoraca i ljetnikovaca, ozbiljan problem predstavlja i neiskorištenost ekonomskih i kulturnih potencijala onih zdanja, čija ruševnost još nije tako daleko odmakla.

»Tema dvorci u Vojvodini tužna je priča«, kaže dr. Branka Kulić, jedna od sudionica znanstvenog skupa. »Za sve ove godine, koliko se bavim ovom temom, a to nije malo, mogu reći kako nije objavljena niti jedna monografija, niti jedna ozbiljnija knjiga o vojvođanskih dvorcima. O dvorcima više znaju lokalni stanovnici, od kojih se neki još i sjećaju načina života i rada na spahijskim imanjima, dok je šira javnost o tome vrlo slabo obaviještena. Sva ova zdanja u Vojvodini zadesila je ista sudbina: nekad su služili za pokazivanje ugleda i raskoši, a danas su nijemi svjedoci prošlog vremena. Udaljeni od glavnih cesta, oronuli i često napušteni, izgubili su svoju raskoš. Devastacija ovih objekata naglo je pojačana nakon Drugog svjetskog rata, kada su njihovi vlasnici razbaštinjeni, a novi vlasnici ili nisu marili za njihovo održavanje, ili za to nisu imali novca.«

Građenje dvoraca po Vojvodini započelo je koncem 18. stoljeća, te su dalje nicali u 19. i početkom 20. stoljeća, pa su prema tome i stilovi građenja ovih objekata različiti i pripadaju prelaznom razdoblju od baroka do klasicizma. Kao dio kulturnog identiteta naroda koji su živjeli na ovom prostoru, dvorci i ljetnikovci duboko su utkani u povijest, kulturu i tradiciju Vojvodine. Nacionalizacijom poslije Drugog svjetskog rata ova su zdanja oduzeta od vlasnika i dana na upravu poljoprivrednim kombinatima ili mjesnim vlastima, koji su ih potom pretvorili u uredske prostore, seoske škole, domove za djecu ili im dali neki drugi sadržaj. 

»Pogrešno je očekivati mecenu u liku države, koji će uložiti novac i obnoviti dvorce. To je utopija. Bez određivanja vlasnika, odnosno titulara, njihovo je održavanje gotovo nerješiv problem. Možda će upravo dvorac Bogdana Dunđerskog prvi ići u privatizaciju i to je jedino rješenje«, tvrdi dr. Branka Kulić.

 

Prvo privatizacija, 

pa sve ostalo

 

Mr. Ana Pandžić, turizmologinja koja je magistrirala na temu »Dvorci Vojvodine«, smatra kako je turistička namjena jedina prava budućnost ovih spomenika kulture.

»Recimo, mnogi Beograđani dolaze u Vojvodinu vidjeti ove dvorce, bez obzira u kakvom su oni trenutačno stanju, i bez obzira na njihovu veličinu ili poznatost. To nam pokazuje kako ovo vojvođansko kulturno blago ima veliku vrijednost i da se s tim može računati«, kaže mr. Ana Pandžić.

U Vojvodini postoji 5 dvoraca proglašenih kulturnim dobrom od izuzetnog značaja, 19 su kulturna dobra velikog značaja, 11 su značajna kulturna dobra, a 16 ih je evidentirano samo kao kulturna dobra. Budući da su uglavnom u veoma lošem stanju, u ovom momentu većina niti nema nikakvu namjenu. Međutim, nakon eventualne privatizacije i neophodnih građevinskih i drugih restauratorskih radova, mogućnosti njihova eksploatiranja uopće ne bi morale biti male. Arhitekt Vojislav D. Dević kaže kako dvorci i ljetnikovci u današnje vrijeme mogu imati široku lepezu sadržaja:

»Ovisno o njihovoj veličini, položaju i izgledu, ti se objekti mogu koristiti za plemićko-turističku, gastronomsku, kulturnu, umjetničku, ribolovnu ili neku drugu namjenu«, smatra Dević. »Nakon zakonskog rješavanja njihovog imovinsko-pravnog statusa i rekonstrukcije, poreznim olakšicama i drugim mjerama treba potaknuti nove vlasnike, odnosno titularne upravljače, da ulažu u te zgrade. Treba napraviti studije isplativosti ulaganja u dvorce i programe obnove i održivog razvoja, te stvoriti mrežu dvoraca u Vojvodini, kako bi oni mogli imati jedinstvenu ponudu. Siguran sam da bi obnovljeni dvorci mogli postati brend Vojvodine prema svijetu.«

 

Mogućnosti prenamjene

 

Jedan od mogućih pravaca budućnosti vojvođanskih dvoraca, sada napuštenih i zapuštenih, mogla bi biti izgradnja suvremenih centara za život uz asistenciju, gdje bi upravo ti zakonom zaštićeni objekti bili u središtu tih centara.

»U Njemačkoj su dvorci nakon pada Berlinskog zida izdani u zakup na 99 godina po cijeni od 1 eura, s tim da tamo zakupac ima obvezu ulagati u njihovu obnovu«, objašnjava doktorska studentica s niškog sveučilišta Sanja Stevanović. »Imajući u vidu svjetske standarde, izgradnja 350 apartmana oko vojvođanskih dvoraca, koji bi bili korišteni kao centri za život uz asistenciju, uz sve popratne sadržaje, sigurno bi bila isplativa. Također se u sklopu dvoraca mogu izgraditi i centri za liječenje ovisnosti, ili centri za alternativnu medicinu.«

Nažalost, za sada se ne može ozbiljno razmišljati o prenamjeni dvoraca i ljetnikovaca i to neće biti tema dok god oni budu sličili ruševinama na vojvođanskim poljima, obraslim visokom travom i neuređenim šumarcima. 

»Puno je tih objekata u lošem stanju, situacija je alarmantna i prisustvujemo njihovom nestajanju«, kategorična je Svetlana Bakić iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. »Prvi korak njihovog urušavanja dogodio se 1919. godine agrarnom reformom i promjenom vlasnika. Već od tada se neki objekti urušavaju. Drugi korak dogodio se 1945. godine, kada je ukinuta privatna svojina, odnosno kada su dvorci i ljetnikovci nacionalizirani. Kao posljedicu toga, imamo potpuni prekid kontinuiteta i vlasništva nad tim objektima i njihovog održavanja. U njih se prethodnih desetljeća donekle ulagalo samo u slučajevima kada je njihov titular bio neki uspješan i moćan poljoprivredni kombinat. Najgore su prošli dvorci podignuti u okviru sela, koja su sljedećih desetljeća siromašila. Za mnoge od njih već je sada kasno za opstanak.«

Svetlana Bakić precizira kako je čak 50 posto fonda ovih spomenika kulture propalo, ili u njihovo obnavljanje treba uložiti veliki novac. Kao rijedak pozitivan primjer ističe upravo mjesto održavanja ovog znanstvenog skupa, dvorac Bogdana Dunđerskog, o kojem skrbi PIK Bečej.