Arhiv tekstova

Osnovan u ožujku prošle godine, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata sve je prisutniji u životu hrvatske zajednice. Ova, prva profesionalna ustanova u kulturi vojvođanskih Hrvata, napravila je prvi ozbiljniji pregled stanja hrvatskih udruga kulture u pokrajini, te započela s otvaranjem niza pitanja vezanih za probleme u kulturi vojvođanskih Hrvata. O aktualnim projektima te planovima rada Zavoda za naš tjednik govori ravnatelj ove ustanove Tomislav Žigmanov. 

 

HR: Na prvom sastanku s predstavnicima hrvatskih udruga najavljeno je održavanje edukativnih jednodnevnih seminara. Što će biti teme tih seminara?

 

Teme će biti iz raznih područja, a bit će primarno usmjerene na potrebe udruga, no sve edukacije se trebaju sabirati u jednome cilju, a to je jačanje kapaciteta hrvatskih udruga kulture, što je u dosadašnjim nastojanjima u području kulture bilo posve zanemareno. Već sada je vidljivo da postoji potreba za održavanjem seminara iz planiranja, organiziranja i realiziranja kulturnih manifestacija, zatim o upravljanju organizacijama, o odnosima s javnošću, kreiranju kulturnih politika i kadrovskom jačanju za njihovu provedbu, o načinima dolaženja do sredstava odnosno »fundraisingu«… Sve su to vještine i znanja koja ljudi aktivni u udrugama još uvijek ne posjeduju u dovoljnoj mjeri. Naravno, jedan dio tema moći će definirati i same udruge, s obzirom na njihovo razumijevanje potreba.

 

HR: Kako ocjenjujete stanje u hrvatskim udrugama, nakon ankete koju je Zavod proveo? Na kojim bi pitanjima, u cilju osnaživanja amaterizma, trebalo raditi i u cilju toga imate li neki model za podizanje kvalitete kulturne scene Hrvata u Vojvodini?

 

Anketiranjem udruga dobili smo više nego zanimljive podatke o broju udruga i njihovoj opremljenosti, članstvu, o profilu sekcija i kulturnim praksama. Kako je ovo prvi puta da se radila ozbiljnija analiza aktualnog stanja i potreba hrvatskih udruga, ovaj bi odgovor zahtijevao cijeli niz elaboriranih tema. Međutim, s obzirom na ovaj prostor, evo nekoliko opažanja. Trenutačno u Vojvodini ima trideset mjesnih udruga kulture, od kojih je jedna u reorganizaciji, i one predstavljaju najvidljiviji i najmasovniji segment hrvatske kulturne scene u pokrajini. Prema dobivenim podacima iz 21 udruge, nešto manje od 5 posto pripadnika hrvatske zajednice uključeno je u njihov rad. Opremljenost udruga je vrlo slaba – samo 9 udruga ima kakav-takav prostor za rad, a kada je u pitanju elektronička opremljenost udruge su najčešće ovisne o pojedincima i privatnim resursima. Samo 6 udruga ima svoju internetsku stranicu, dok se elektroničkom poštom služi dvije trećine udruga. Najbrojnije sekcije u udrugama su folklorne i glazbene koje okupljaju polovicu članstva, što se onda posljedično ogleda i u broju priredbi folklorno-tradicijskih odrednica (razne zabave, godišnji koncerti i sl.). Trinaest sekcija u 28 anketiranih udruga za ovu godinu ima prijavljeno oko 120 manifestacija, što znači da bi prosječno svaki treći dan trebala biti po jedna hrvatska manifestacija. Ovaj podatak ukazuje i na sljedeće – naša je kultura visoko manifestativna, a premalo je proiz-voda koji ostaju kao trajno kulturno dobro. S druge strane, izostaju pokrajinske smotre kulturnog stvaralaštva, što sve druge manjinske zajednice u Vojvodini imaju i to za svaku vrstu stvaralaštva. Isto tako, premda ne postoje jasni kriteriji za određivanje važnosti manifestacija, udruge ih vide kao vrlo značajne i najčešće izlaze izvan mjesnih okvira te bi, prema samoocjeni, naša vidljivost u kulturnoj ponudi pokrajine trebala biti daleko veća. Također je uočeno kako izostaje povezivanje sličnih udruga na sličnim programima. Posebno je naznačen problem financiranja i potrebe stvaranja racionalnije slike o financijskim izvorima, metodama traženja financijskih sredstava. Mi smo skloni ocjeni da je ovaj prostor još uvijek relativno slabo razvijen, za što postoje i objektivni razlozi, i da on uglavnom opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Stoga bi trebalo sustavno pristupiti rješavanju problema financiranja, pri čemu je vidljiv ne samo nedostatak racionalne slike o tome tko sve i što se sve financira, već se kao problem pojavljuje i pomanjkanje znanja i vještina u dolaženju do novca. Stoga je potrebno učiniti napore u stvaranju mape donatora i tijela državne uprave – od lokalne do republičke, te podizanju kapaciteta za fundraising hrvatskih udruga kulture. Rekli smo kako kulturne prakse naših udruga pokazuju veliku zastupljenost folklorno-tradicijskih sadržaja, pa ukoliko se one hoće mijenjati, važno je postupno i sukladno mjesnim prilikama i kadrovskim potencijalima planirati, primjerice, predstavljanje knjiga, pisaca, javnih predavanja s temama iz kulture, okupljanja radi istraživanja lokalnih povijesti, prikupljanja etnografskog naslijeđa... Deficit komunikacije među udrugama i potreba za budućim modelima organiziranja, poput saveza hrvatskih udruga kulture na primjer, nameće se kao vrlo zanimljivo rješenje za programsku suradnju među udrugama. 

 

HR: Treba li ustanoviti godišnje nagrade kojima bi se vrednovao rad pojedinaca i udruga?

 

To je nužno ukoliko se hoće uozbiljiti prostor kulturnog stvaralaštva! Treba, naime, znati da je kultura sustav koji ne počiva samo na produkciji novih proiz-voda, nego i na njihovoj klasifikaciji, evaluaciji, valorizaciji... Odsustvo posljednjeg stvara ne samo stanovito nasilje proizvođača i dovodi do stvaranja zbrke, čega smo svjedoci, nego može pridonijeti da svaki proizvod, pa i onaj posve nevrijedan, opstaje kao kulturno relevantan, što onda pridonosi širenju i dominaciji posvemašnjeg, recimo to tako, kulturnog anarho-nihilizma. S druge strane, treba također znati da se putem nagrađivanja, to jest javnim odavanjem priznanja, što je samo jedan dio procesa valorizacije, osnažuje samopoštovanje unutar zajednice, i uopće izgrađuje jedan produktivan i pozitivan odnos prema sebi. To je hrvatskoj zajednici i više nego potrebno iz razloga što smo još uvijek često objekti prešućivanja, nijekanja, a neki puta i preziranja na područjima gdje živimo i radimo!

 

HR: Kako pojačati vidljivost hrvatske kulture na kulturnoj sceni Vojvodine?

 

Prvo, kvalitetnijom kulturnom produkcijom, jer vojvođanska kulturna trpeza ne trpi diletantizam i prosječnost. Drugo, planski vođenim i promišljenijim nastupom na kulturnoj sceni, a ne ad hoc pojavcima bez prethodno određene svrhe i cilja. Treće, izgrađenijim i agresivnijim pristupom medijima, što mora biti daleko više od slanja obavijesti medijima o nekoj manifestaciji. Pa ipak, uz sve to treba računati i na ekskluzivnu narav vojvođanskog kulturnog prostora, koji počesto ono hrvatsko isključuje iz sebe. Pogledajte samo kulturni program s kojim je Vojvodina nastupila u Istri, a to je Republika Hrvatska, i bit će vam jasno o čemu govorim.

 

HR: Osim osnaživanja segmenta kulturne produkcije u oblasti amaterizma, planira li se što raditi i na osnaživanju produkcije s područja tzv. visoke kulture?

 

Ono se u radu Zavoda od početka realizira, no posljedice rada, s obzirom na logiku proizvodnih ciklusa, u tom području ne mogu biti brzo vidljive! Tim prije, što ovaj segment kulture vojvođanskih Hrvata, osim djelomice književnog, ni na koji način nije bio ni u elementarnome ustrojen. Radimo, naime, na okupljanju i programskom povezivanju znanstvene elite u području povijesti, lingvistike, etnologije…, što će za posljedicu imati veću vidljivost znanstvenog segmenta unutar našeg kulturnog prostora. Tijekom lipnja Zavod će prirediti izložbu mladih akademskih slikara. Za jesen planiramo seriju koncerata orguljaške glazbe s programom hrvatskih autora iz Vojvodine. Posljedice istraživačkog rada i afirmacija glazbene baštine Josipa Andrića bili su vidljivi u našoj uspješnoj suradnji s HKUPD-om »Matoš« iz Plavne.

 

HR: Treba li se Zavod baviti talentima? Dati im okvir, odgovarajuću institucionalnu formu, kao polje koje omogućuje daljnje umrežavanje?

 

Radimo i s njima u domeni naših mogućnosti! Naveo sam skupnu izložbu mladih akademskih slikara, što ćemo nastojati uvesti u redovitu praksu Zavoda. S druge strane, upravo smo prošli tjedan završili s prvom radionicom kreativnog pisanja na hrvatskom jeziku, a rezultati su i više nego povoljni. S predstavnicima Republike Hrvatske otvorili smo pitanje doktorskih studija, što bi bio dio rada s mladima u znanosti. Naravno, pitanje je na koji način će se samo rad s mladim talentima završavati, to jest, koje konkretne sadržaje stavljati u okvir rada Zavoda s mladima. Vjerojatno će se to rješavati u ovisnosti o području umjetnosti u kojem se pojavi talent, a aktivnosti se moraju sabirati u samo jednoj posljedici – što kvalitetnije ostvarenje talenta.

 

HR: Zbog čega je važna izrada kataloga koji će sadržati popis arhivske građe hrvatske provenijencije u pokrajini? Također, i izrade bibliografije vojvođanskih Hrvata?

 

Jednostavno, zbog posjedovanja jasnije slike o tome što je naša kulturna popudbina, gdje se tragovi o njoj nalaze i što sve oni sadržavaju. Poznato je kako velik dio arhivskog gradiva, značajnog za mjesnu povijest vojvođanskih Hrvata, postoji u arhivima čiji su osnivači lokalne samouprave ili državne ili kulturne institucije u Vojvodini/Srbiji, ali i drugdje, da postoje arhivi pri Katoličkoj crkvi i njezinim pojedinim institucijama, u nekim ovdašnjim hrvatskim kulturnim udrugama i u pojedinaca. No, kako još uvijek ne postoji točna slika o vrsti, obujmu i naravi tog gradiva u navedenim arhivima, nametnula se potreba započinjanja radnji na mapiranju i kodifikaciji postojećeg arhivskog gradiva koje je od značaja za mjesnu povijest vojvođanskih Hrvata, a čuva se u navedenim arhivima. S druge strane, kada je riječ o bibliografijama, ukoliko se zna da one pružaju, na određeni način organizirane i strukturirane, po kriterijima autorstva, sadržaja, tematike, vrste pristupa, obujma, mjesta nastanka, vremena objave…, jasne i jednostavno ustrojene preglede kako knjiškog i inog naslijeđa tijekom povijesti, tako i iste produkcije u sadašnjosti, jasno je zašto je njihovo postojanje također važno za jednu kulturu. No, kako bibliografska praksa nije u nas razvijena, nužno se također nametnula potreba za ustrojavanjem sustavnog pristupa ovome poslu. Pri tomu, sama izrada bibliografija, prije svega način, vrsta i obujam bibliografske elaboracije građe ne bi smjela biti svrha za sebe, već bi morala uvažavati potrebe šireg kulturnog sustava vojvođanskih Hrvata, i to prije svega u dijelu naravi ustrojenoga sjećanja i znanstvene obrađenosti naslijeđa, ne bi li bibliografije bile i funkcionalne. Kako glede ovoga posljednjeg postoje veliki deficiti u nas – sjećanje nam je visoko neinstitucionalizirano i podosta nesistematizirano – bibliografska obrada bi trebala biti detaljnije provedena, uz izradu većeg broja registara, kako bi se lakše pristupalo istraživanju.

 

HR: Postoji li suradnja s drugim zavodima za kulturu nacionalnih manjina?

 

Naravno, i to u nekoliko ravni! Prvo je područje administrativno poslovanje – svi smo, naime, novoutemeljene ustanove i imamo određenih dvojbi kada su u pitanju određena postupanja i način djelovanja, o čemu onda razmjenjujemo iskustva i nastojimo djelovati prema jedinstvenim obrascima. Isto tako, premda je svaki zavod izradio vlastiti program rada sukladno stanju i prilikama u kulturi svoje manjinske zajednice, ipak postoji potreba za međusobnom komunikacijom i u programskim stvarima. Napose su nam u tom smislu zanimljiva iskustva najstarijeg zavoda – Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara, koji je najviše razvio svoje aktivnosti. Njihova se iskustva onda kao primjeri dobre prakse mogu primjenjivati u radu i drugih zavoda. Sve nas je to ponukalo da našu komunikaciju i suradnju i formaliziramo, tako da se ravnatelji svih zavoda sastaju jednom u dva mjeseca.

 

HR: Hoće li biti angažirati suradnici – stručnjaci u pojedinim područjima s obzirom na obujam poslova Zavoda? Planira li se vremenom proširivanje broja uposlenika Zavoda?

 

Kao vanjski suradnici, do sada je angažirano više od desetak osoba. Oni su angažirani na konkretnim poslovima – od rada na znanstveno-istraživačkim poslovima, preko pomoći u pripremi i organiziranju određenih događaja, pa do davanja stručnih ocjena za djela koja ćemo objavljivati. Naravno, skoro svi oni imaju ne samo visokoškolsku naobrazbu, nego i potvrđenu stručnu relevantnost, što su i bili ključni kriteriji njihova angažiranja. Kada je riječ o proširivanju broja uposlenika, to će ovisiti prije svega o sredstvima kojima Zavod bude raspolagao. Nažalost, proračunska sredstva koja su nam sada namijenjena tako što ne dopuštaju. No, ono što je izvjesno jest da će sljedećem uposleniku u Zavodu to morati biti prvo radno mjesto i da će morati imati prosjek ocjena iznad 8, to jest 3,5!

 

HR: Kakva je funkcija nedavno postavljenog internetskog portala Zavoda?

 

Internetske stranice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata prije svega su zamišljene kao mjesto predstavljanja cjelokupne kulturne scene vojvođanskih Hrvata, ali i kao virtualni prostor suradnje i planiranja svih činitelja koji u Vojvodini djeluju u području kulture ili na drugi način pridonose njenom njegovanju i razvitku – od amaterskih udruga kulture i pojedinaca, preko medija do profesionalnih institucija hrvatske provenijencije. Zato smo mu i dali podnaslov – Portal kulture Hrvata u Vojvodini. U tom smislu, kre-irajući našu web stranicu, odvojili smo jedan dio gdje predstavljamo i Zavod, ali je najveći dio sadržaja usmjeren na udruge i njihove aktivnosti, značajnije manifestacije, na našu kulturnu baštinu – našu povijest i sadašnjost, tradicijsku kulturu, velikane, književnost, umjetnost, jezik, itd. S učinjenom takvom prezentacijom ukupne hrvatske kulture na internetskoj stranici Zavoda željeli smo utvrditi granice i odrediti konture našega »obraza«, kojega, osim nas, mogu vidjeti i drugi. Na koncu, stranice sadržavaju i kalendar kulturnih manifestacija hrvatskih udruga kulture u Vojvodini, čime smo nastojali uvesti prijeko potrebni red i omogućiti voditeljima kulturnih udruga bolje planiranje kulturnih događaja s ciljem da se izbjegnu preklapanja. 

 

HR: Nakon predstavljanja Zavoda u Zagrebu, jeste li zadovoljni zainteresiranošću hrvatskih institucija za rad Zavoda? Koji su mogući prostori suradnje?

 

Predstavljanje Zavoda je prošlo dobro, a pomoć ili suradnju očekujemo u nekoliko područja. S jedne strane, potrebna nam je pomoć za osnaživanje kapaciteta u kulturi vojvođanskih Hrvata, što podrazumijeva pomoć u našem djelovanju angažiranjem stručnjaka iz Hrvatske, ali i naše vlastito usavršavanje u znanjima i vještinama u Republici Hrvatskoj, koja su nam potrebna za obavljanje poslova. S druge strane, postoji potreba za integriranošću naše kulture u jedinstveni hrvatski kulturni prostor, kako bismo ostvarili ne samo veću vidljivost nego i pospješili valorizaciju vlastite kulturne prakse, o čemu je već bilo riječi. S treće strane, ukazali smo na potrebu našeg uključivanja u velike projekte koji se realiziraju u Republici Hrvatskoj, kao što je u javnosti već najavljen Leksikon hrvatskih nacionalnih manjina ili izrada Strategije o Hrvatima izvan Hrvatske, kako se ne bi dogodilo, kao što je do sada znao biti slučaj, da smo iz takvih aktivnosti jednostavno isključeni! Na koncu, ukazali smo i na to da bismo voljeli kada bi se suradnja koja postoji u kulturi i znanosti između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a ona nije mala i prate je poveća financijska sredstva, ne bi odvijala, kao što je sada slučaj, mimo nas, već kada bi bila u funkciji snaženja vlastite kulturne produkcije i našeg pozitivnog priznanja u srbijanskoj javnosti.