Arhiv tekstova

Životni događaji koji su u svezi s ekonomskim nevoljama, siromaštvom i ne-imaštinom imaju visok i univerzalni stresni naboj. Ispitivanja tzv. stresnih životnih događaja pokazuju kako postoje dvije grupe takvih događaja koji uznemiravaju sve ljude na planetu bez obzira na spol, godine, zanimanje – jedno je emocionalni gubitak (djeteta, partnera, bračnog druga), a drugu grupu čine događaji koji označavaju gubitak materijalane sigurnosti, odnosno gubitak posla. Istraživanja također pokazuju kako se u društvima, koja dugo žive siromašno, socijalni život ruinira, povećava se broj nasilja, maloljetničke delikvencije, maloljetničke trudnoće, itd. S druge strane, materijalno stanje predstavlja vrlo značajan izvor snage za prevladavanje teškoća, te pridonosi sposobnosti ljudi da lakše izađu na kraj s teškim životnim situacijama. 

Kako se ekonomska zbivanja odražavaju na svijest ljudi i koliko ona mogu ugroziti mentalno zdravlje, može li se nešto poduzeti da se amortiziraju udari krize, kako se prilagoditi, zaštititi i preživjeti u takvim situacijama, bila je tema okruglog stola naslovljenog »Ekonomska kriza, stres i mentalno zdravlje« organiziranog u okviru 57. znanstvenog stručnog skupa psihologa, održanog na Paliću od 27. do 30. svibnja.

 

Prevrtljivost vlasti

 

Srbija je veoma izolirana zemlja, stoga će se ekonomska kriza ovdje mnogo manje osjetiti nego u uspješnim zemljama s velikim gospodarskim rastom, koje sada mnogo više pate zbog zatvaranja velikih tržišta, smatra Danica Popović s beogradskog Ekonomskog fakulteta. Kao pokazatelje izoliranosti ona je navela podatke prema kojima Srbija ima udio izvoza u bruto nacionalnom dohotku svega 24 posto, a uvoza tek nekih 40 posto, dok je, na primjer, u Slovačkoj ili Belgiji udio izvoza i uvoza skoro 80 posto.

»Naš je veliki problem što je Srbija po mnogim osobinama još uvijek iza svijeta. U Srbiji se sada dešava to da vi nemate zakon o stečaju, odnosno, ima ga ali nitko ne ide u stečaj. Ako nitko ne ide u stečaj to onda znači da osnovno pravilo civiliziranog ponašanja – stradaj ti ako si loš, a ne ja zbog tebe – u Srbiji ne važi. S jedne strane to je loše za Srbiju, jer onda moraš imati dobre prijatelje u Vladi ako hoćeš proći, ako hoćeš netkog natjerati da ti plati dugove, jer drugačije ne može. Ali, u slučaju krize se pokazuje da to ima neku svoju mutnu olakotnu okolnost, jer nitko neće biti otpušten – nema stečaja, nema ni otpuštanja. S treće strane, ovdje su pomiješane stvari – u Srbiji ljudi štrajkaju glađu ne za političke ciljeve, ne zbog svojih uvjerenja, nego hoće 20 dinara. To mene užasava, da nitko ne štrajka iz uvjerenja, nego što hoće staviti novac u džep. Mislim da to nije pretjerano moralan  način, ali i tako se ovdje kriza amortizira – država se sažali, pa im da. A s četvrte strane, naši tajkuni miruju i održavaju neki socijalni mir, ne žele nikoga otpustiti prikupljajući tako vjerojatno sebi neke glasove u budućnosti, da nisu tako loši kako mi o njima mislimo. Tako da u Srbiji ima puno amortizera, neću reći da nitko neće osjetiti krizu, ali da je Srbija zakoračila u neki normalan sustav, kriza bi teže pogodila državu, jer to je cijena otvorenosti«, kaže Danica Popović.

Ona smatra kako Vlada ne vodi dobro zemlju zato što nije dala jasne naznake što želi uraditi. »Kod njih se javlja jedna vrlo opasna osobina, a to je prevrtljivost, koja je u stanju i od najbolje mjere napraviti potpunu katastrofu«, kaže ona.

»Vlada kaže kako će uvesti solidarni porez od 6 posto, a onda se povuče od toga i napravi neku novu neizvjesnost. Sad odjednom kažu: uvodimo 40 posto fakultetima, pa onda kaže – ne, nego 26 posto. Moja je poruka premijeru i drugima – nemojte unositi strah u ljude, jer to što oni rade ljude plaši. Poslije toga i najbolju mjeru da naprave, mi ćemo svi očekivati da je sutra povuku. U ekonomiji postoji pravilo da na poslovne odluke ne utječe ni prošlost ni sadašnjost, nego samo budućnost, samo očekivanje, a mi sad više ne očekujemo od njih, premada nisu toliko nekvalitetni, ali su propustili šansu da im vjerujemo.«

 

Situacija slična 

onoj iz 1993.

 

I psihologinja Jelena Vlajković smatra kako bi bilo veoma važno imati jasnu situaciju, jer bi tako ljudi mogli birati konkstruktivnije načine za njeno prevladavanje. »Vrlo bi bilo važno znati koja je to izvjesnost koja nas čeka, a ako se odluke mijenjaju ljudi se prestaju pripremati, jer ne znaju hoće li ta odluka važiti i sutra«, kaže Vlajković te dodaje, kako psiholozi trebaju osnaživati ljude i na temelju svojih iskustava kroz rad u psihološkim službama 90-ih godina mogu ih pripremati na taj način što će ih poticati da pronalaze resurse u sebi i unutar obitelji, koji će im pomoći svladati tešku situaciju. Ona ističe kako su kontradiktorni rezultati istraživanja o tome – je li nas iskustvo 90-ih godina učinilo osetljivijim na sadašnje teškoće ili otpornijim? 

»Postoje istraživanja koja govore da kad doživimo nešto teško postajemo otporni, međutim, druga istraživanja govore da kada ljudi prežive i prođu određene krize postanu mnogo osjetljiviji i na samu naznaku da se tako nešto može ponoviti. Vjerojatno je jako teško odgovoriti na to pitanje, ako ne uzmemo u obzir i druge varijable, a jedna od tih je – kako smo prvi put izašli i razriješili krizu, jesmo li prvi puta uspjeli sačuvati samopoštovanje i određenu količinu optimizma?« 

Vlajković ističe kako sadašnja situacija nema mnogo sličnosti s onom iz 1993. godine koja je zapamćena po ogromnoj inflaciji, praznim prodavaonicama, prodaji benzina na ulicama, međutim, postoje i neke druge razlike.

»Ako dođe do ekonomske krize mi postajemo zahvaljujući tome dio svijeta, nama se dešava ono što se dešava svima na ovom planetu. Mi smo 1993. godine bili izopćeni, Srbija je bila crna rupa na planetu i mi smo se tu nalazili. Druga razlika koja otprećuje psihološki cjelokupnu situaciju je osjećaj iznevjerenih očekivanja, ništa nije onako kao što smo očekivali poslije 5. listopada. Taj osjećaj rezignacije nikada ne pogoduje u teškim situacijama sačuvati mentalno zdravlje.« 

 

Stres na radnom 

mjestu

 

Govoreći o posljedicama krize i uzrocima pojave stresa na radnom mjestu, psihologinja Višnja Helajzen kaže kako je organizacija europskih sindikata ove godine donijela dokument o procjeni stresa na radnom mjestu, koji je usvojen od 14 zemalja u Europi – Bugarskoj, Hrvatskoj, Danskoj, Švedskoj, Estoniji, Finskoj, Slovačkoj, itd., ali ne i u Srbiji. Novi način gledanja na uzrok stresa na radnom mjestu je nedifinirana uloga zaposlenih, odnosno, radno mjesto često nije dovoljno profilirano, već je koncipirano tako da pokriva više zadataka, više radnih mjesta. 

»Izvršitelj koji nema definirane zadatke postaje frustiran, pod stresom i ne može odgovoriti na niz zadataka koji se od njega traže, a pri tom ih on čak i nema u opisu svog radnog mjesta. Vezano za to javljaju se i nejasni ciljevi razvoja karijera, jer ako on zapravo ne zna što radi, ne može planirati svoju karijeru, već se grčevito bori da zadovolji na radnom mjestu svog poslodavca.«

Na stresove ljudi različito individualno odgovaraju, neki se uopće ne mogu adaptirati na radnu sredinu u tim promijenjenim uvjetima, povlače se, a posljedica toga su socijalni strahovi.

»Radnik osjeća da mu se možda zbog toga sprema gubitak posla, ne može se snaći, s tim nastaje i nedostatak radne motiviranosti i potpuno povlačenje iz radnog okuženja. Također, javlja se i nedostatak kompetencija za postizanje odgovorajućih potreba koje poslodavac traži od njega. S druge strane, ima onih koji ne reagiraju povlačenjem nego upadaju u situacije konflikta u okruženju s kolegama, autoritetom itd. Sve su to pojave koje prate ispoljavanje stresnog ponašanja na radnom mjestu«, kaže Višnja Helajzen te dodaje, kako ulogu psihologa vidi u identificiranju potencijalnih stresova i postavljanju hipoteze što su izazivači, te radu na prevladavanju problema.

Sudionica okruglog stola bila je i Milena Prica iz Ministarstva ekonomije, koja je istaknula kako je za ovu godinu Vlada Srbije usvojila akcijski plan čiji su prioriteti zadržavanje zaposlenosti na razini od 2008. godine, rješavanje radno-pravnih viškova zaposlenih, zatim zapošljavanje teže zapošljivih osoba, osoba s invaliditetom, Roma, izbjeglica, žena i mladih, te da je za realizaciju plana u proračunu izdvojeno 3,5 milijardi dinara. 

Izlaganja na okruglom stolu završio je psiholog Dragan Vukotić citirajući Hanu Arent, koja je rekla kako svaki put kada društvo putem nezaposlenosti osujeti malog čovjeka u njegovom normalnom funkcioniranju i normalnom samopoštovanju, ono ga trenira za tu posljednju scenu u kojoj će on voljno preuzeti bilo koju funkciju, čak i onu koju vrši dželat.