Arhiv tekstova

Član legendarnog kvarteta 4M utemeljenog davne 1956. godine, u kojemu je pjevao do 1967. godine, Miro Ungar (1937.) pjevački je aktivan i danas, u osmom deceniju života. Solističku karijeru započeo je 1968. godine u Parizu pod pse-udonimom Tim Twinkleberry, snimao je ploče za glasovitu etiketu Barclay u Francuskoj, te Amigu i Phillips u Njemačkoj. Tijekom jednog njegovog nastupa u Poreču razgovarali smo o njegovoj trećoj karijeri, koju uspješno nastavlja svakim novim javnim izlaskom pred publiku.

 

Nakon određene vremenske stanke ponovno ste se vratili javnim nastupima. Kako ste se odlučili na to?

Jednostavno, tako je to kod pjevača, bez nastupa ne ide i evo me u mojoj trećoj karijeri, nakon sastava 4M i solističkog razdoblja za vrijeme mog života u Parizu. Sve je ponovno započelo mojim velikim koncertom u povodu proslave 50 godina umjetničkog rada, skupa sa sastavom 4M u zagrebačkoj »Tvornici«.

 

Spremate li nešto novo za svoju vjernu publiku koja Vas sluša već više od pola stoljeća, te za nove naraštaje koji tek trebaju upoznati Vaš glazbeni opus?

Uglazbio sam »That’s life«, staru pjesmu Franka Sinatre, čije sam riječi preveo na hrvatski jezik iako sam dugo, dugo mislio kako to nikada neću moći. Zapravo je ona izvrsno »legla« na hrvatskom jeziku i u trenutku inspiracije sve sam uradio, prilagodivši je malo za moje godine.

 

U kojoj je mjeri, kada već govorite o prilagodbi nekih starih pjesama, to danas lakše i pristupačnije nego što je to bilo u vrijeme Vaših glazbenih početaka?

Zahvaljujući elektroničkoj tehnologiji, posredstvom interneta dobio sam cijelu matricu (instrumentalnu bazu) na kojoj je ta pjesma bila snimljena. Nekada smo pjesme »dobivali« jedino putem gramofonskih ploča iz inozemstva, koje su u to vrijeme bile »švercane« u našu tadašnju državu.

 

Koja je bila prva pjesma koju ste »skinuli« i zapjevali u svom aranžmanu?

Bilo je to 1956. godine kada sam skupa sa sastavom 4M skinuo i potom pjevao »Down by the River Side«, pjesmu koja se nalazila na vinilu koji su moji roditelji uspjeli donijeti iz Njemačke. Povrh toga redovito smo slušali Radio Luxembourg i posve opčinjeno pratili sve glazbene emisije, te tadašnje top liste i potom pokušavali sve to odsvirati i zapjevati.

 

O čemu ste tada maštali i kakva je bila Vaša glazbena vizija glede buduće karijere?

Imali smo strahovitu želju pjevajući nalikovati nekim tada iznimno popularnim inozemnim sastavima, poput primjerice »Four Aces«, »Four Legs« ili »The Four Freshmen«. Slušajući njihove pjesme pokušavali smo ‘skidati’ njihove vokalne aranžmane i osjetili smo, po reakcijama publike, kako bi to moglo daleko otići. I pokazalo se kako smo, slijedeći našu prvotnu viziju, imali pravo.

 

Je li, uvjetno govoreći, »nesreća« to što ste se rodili u Hrvatskoj, a ne negdje na Zapadu, jer bi tada Vaša karijera bila još veća i uspješnija? 

Nikada nisam požalio što sam se rodio u Hrvatskoj, ali je činjenica da sam uvijek bio u određenom potlačenijem položaju u odnosu na moje zapadne kolege i uvijek sam se morao puno više dokazivati. Da smo, kojim slučajem, odmah živjeli u tom zapadnom svijetu, recimo u Londonu ili Parizu, gdje sam tek kasnije uspio nastupati, zasigurno bi put prema većem uspjehu bio lakši i jednostavniji. Kvalitetu smo imali, to je sigurno.

 

Vi ste ipak uspjeli ostvariti zapaženu karijeru, nastupajući u Parizu…

Za kvartet 4M sam nastupio jer je moja bivša supruga Tereza Kesovija dobila angažman u Parizu, pa sam se skupa s njom odselio u glavni grad Francuske. Započeo je jedan spori put »proboja« u tamošnjoj javnosti, a kada sam dobio ponudu za snimanje materijala za diskografsku kuću Barclay, sve je bilo mnogo lakše. S njima sam napravio 5 ploča na francuskom jeziku, nastupao na mnogim renomiranim mjestima, na nacionalnoj televiziji, jednom riječju, mislim kako sam uspio napraviti solidnu karijeru. Spletom određenih životnih okolnosti, vratio sam se natrag u Zagreb i Hrvatsku, gdje i danas živim.

 

Tijekom karijere pjevali ste raznovrsnu glazbu. Ipak, koja je to glazba koju najviše volite?

Definitivno je to glazba s moga početka, znači nezaboravne ‘50 i ‘60, glazba Franka Sinatre, Paula Anke, »Plettersa«, poslije su došli »Beatlesi«. U Hrvatskoj su u to vrijeme popularni bili Ivo Robić, Marko Novosel, ali sam osobno više volio Jimmyja Stanića i Dragu Diklića.

 

Kakvi su planovi glede nove, treće karijere u kojoj sada nastavljate glazbeni opus?  

Pjevat ću dok mogu, točnije dok me bude glas služio. Imam dovoljno energije i želje za nastupima, a reakcije na ovu moju obradu Sinatrine pjesme govore mi kako sam na dobrom putu.

 

Biste li nastupili i na našim prostorima?

Naravno. Ukoliko me netko pozove, rado bih se odazvao pozivu.