Arhiv tekstova

U petome razredu osnovne škole naučili smo da hrvatski jezik ima sedam padeža. Promjena riječi po padežima naziva se sklonidba (deklinacija). Iako je to bilo jako davno, većina se sjeća kako se jedan od padeža zove instrumental. Tim padežom izričemo društvo ili sredstvo i uz njega postavljamo pitanja: kim? (za živo) i čim? (za neživo). Zasigurno smo tada naučili da imenice muškoga roda čija osnova završava na nepčanik (j, lj, nj, č, ć, dž, đ, ž, š) ili zubnik c u instrumentalu imaju nastavak –em (konjem, stricem, vozačem, mužem, ključem, pjevačem...), a imenice koje završavaju na druge suglasnike imaju nastavak –om (tatom, gradom, ujakom, Ivanom, plesom...).

Međutim, iako znamo pravilo, reći ćemo: Bečom, padežom, crtežom, ribežom... i nećemo pogriješiti. Zašto se u navedenim primjerima dodaje nastavak –om iako osnova završava na nepčanik?

Pravilo koje smo davno usvojili ima iznimaka pa je u navedenim primjerima upravo o njima riječ. Naime, imenice m.r. čija osnova završava na nepčanik, a već imaju jedno -e u osnovi imat će nastavk –om (Senjom), a ne –em (Senjem).

No ni tu nije kraj našim mukama. Imenice m.r. koje imaju više od tri sloga ili su tvorene sufiksom -telj zadržavaju nastavak –em. Na primjer: prijateljem, gledateljem, učiteljem...

Na samome kraju podsjetimo se da neke imenice mogu imati oba nastavka. Imenice m.r. koje u nominativu završavaju na –ar (ribar, mornar, car, gospodar...) mogu imati dvojake nastavke. Pravilno je reći: carem i carom, mornarem i mornarom.