Arhiv tekstova
Svećenica Talijinog hrama Božena Kraljeva
Kada se 1894. godine rodila kći Božena, građanska obitelj Kralj oporavljala se od šoka koji je potresao cijelu obitelj. Njihova rođaka Ivka, vršnjakinja Marije Ruzičke Strozzy, odlučila je posvetiti se glumi. No, na vrhuncu svoje kazališne karijere, Ivka napušta Zagreb, udavši se za bugarskog književnika Iliju Milarova, zagrebačkog studenta, koji će kasnije postati ministrom prosvjete Kraljevine Bugarske. Ovim činom Ivka je ponovno postala ponos obitelji.
Fascinirana pričama o Ivkinom uspjehu odrastala je Božena, govoreći, kako će krenuti stopama svoje rođakinje. Za Boženinu obitelj bila je to nada o dobroj udaji i građanskom životu, a za Boženu će se ova nada utjeloviti u onoj duhovnoj, umjetničkoj sferi Ivkina života, za koju obitelj nikada nije imala razumijevanja.
SLIJEDILA JE SVOJU ZVIJEZDU: Završivši trgovačku školu, Božena dobija zaposlenje i otpočinje život živeći od svoje činovničke plaće na zadovoljstvo obitelji. »Božanski plan« Platona o tome, kako postoji mjesto koje samo određeni čovjek može zauzeti, kako postoji djelo koje samo jedan čovjek može učiniti i kako postoji ljubav koju samo jedan čovjek može dati – samo jednoj ženi, Boženu je ubrzo doveo na raskrižje putova gdje je umjesto odgovora naišla na otvorena vrata novih kretanja. Čak i da je zastala, znajući stav svoje obitelji, dozvolivši sebi meditaciju ili čekanje, prilika da se izabere novi put bila je neminovna. Izbor je često nepovratan, ali do njega prije ili kasnije mora doći. Stoga, umjesto da obnavlja mit o Ikaru bježeći od sebe, (vjerujući da se diže u nebo), Božena je odlučila slijediti svoju zvijezdu slobodno i bez straha, znajući da jedino tako može doseći nebo.
Shvativši da svoja životna djela može stvarati jedino iz ljubavi, napušta činovnički posao i upisuje 1924. godine školu za filmsku umjetnost (škola je otvorena 1920. godine prema zamisli dr. Branka Gavelle). Nakon što je snimila film »Strast za pustolovinama« obitelj joj nije mogla oprostiti što je izabrala put koji joj je često, baš i zbog nedostatka podrške obitelji, bio posut trnjem životnih tegoba: glad, neimaština, utočište u HNK-u gdje dobija stalni angažman nakon odigrane uloge Berte u Strindbergovu »Ocu«.
INTENDANTSKA LOŽA REZERVIRANA ZA KRLEŽU: Nakon što ju je vidio po prvi puta kao Ofeliju (premda je prije ostvarila već nekoliko vrlo značajnih uloga, Katarina Ivanovna u »Braći Karamazovima«, F. M. Dostojevskog ili Angelika u »Gospodi Glembajevima«), Krleža je redovito i uporno gledao sve predstave. Ulazio je u intendantsku ložu u momentu gdje počinje scena Ofelijinog ludila i tu je presjedio do njenog kraja. Eliza Gerner zapisala je o Boženi da je u sebi nosila duboku emotivnost, osjećaj za stil, kako je govorila profinjenom dikcijom bogate muzičke modulacije, pa je stoga njen glas nazivan potočićem koji žubori, a njen smijeh uspoređivan sa zvukom šumskih zvončića. Stoga scena ludila, koja je toliko fascinirala Krležu, govori o velikoj moći transformacije i nesumnjivom glumačkom talentu glumice Božene Kraljeve.
KRALJEVNA ILI SHAKESPEAREOVA HEROINA: Premda je kompletne likove dala tumačeći žene tragične sudbine kao što su Marquerite Gauthier u »Dami s kamelijama« Dumasa, Birdie u »Malim lisicama« Lillian Hellman, u kazališnom svijetu ostat će zapamćena kao glumica koja je na pozornici ostvarila najveći broj Shakespeareovih heroina: Julija, Ofelija, Hera, Porcija, Titanija, Kordelija, Viola, Lady Macduff, Desdemona, Gertruda, gospa Ispucana te Margaretha u »Richardu III«, koju ulogu je maestralno odigrala 1978. godine u svojoj 74. godini života.
Kako je to jedino moguće kod pravih umjetnika, život postaje poziv, a poziv život, tako je Božena čitav svoj život posvetila ljubavi, koja će ostati njen vječni pokretač, kako na daskama koje život znače, tako i u privatnom životu. Nikada nije odustala od ljubavi, ni nakon dva neuspješna braka i nekoliko dužih veza. Zbog ljubavi je bila spremna učiniti sve, pa čak i ne pojaviti se na predstavi igranoj u Splitu (»Čuvaj se senjske ruke« od Šenoe) usprkos tome (ili baš zbog toga) što je za Boženu teatar bio svetinja, a drugi su govorili o njoj kako je važila za najdiscipliniraniju glumicu. Stoga ne čudi da je i svoju životnu ulogu dala u tragičnom liku Ane Karenjine, dajući joj dio sebe. Vrlo je dobro znala da živjeti može čovjek samo dok ljubi, poput Aske, čija je igra bila toliko savršena, jer je znala: jedino dok igra može i da živi.
Kraljeva je umrla 11. srpnja 1989. godine. Ponizna svećenica Talijinog hrama ispraćena je bez glazbe, bez svećenika, bez pompe, u pratnji svojih kolega i tihog zvuka mirogojskog zvona.
