Arhiv tekstova

Glavna zvijezda Festivala ogranaka Matice hrvatske, koji je prošloga tjedna održan u Subotici, bio je Mate Maras, vrsni prevoditelj i istaknuti član Matice hrvatske. On je ovom prigodom predstavio svoj najveći prevoditeljski pothvat »Sabrana djela Williama Shakespearea« koji je u četiri sveska i luksuznoj opremi objavljen upravo u Matičinoj nakladi. 

U intervjuu za HR Mate Maras govori o spomenutom prevoditeljskom pothvatu,  pitanjima vezanim uz hrvatski jezik, kao i o diplomatskoj karijeri u Parizu i Washingtonu. 

 

HR: Prvi ste preveli cjelovito Shakespeareovo djelo na hrvatski jezik. Koliko Vam je vremena trebalo za taj pothvat? 

 

Moglo bi se slobodno reći da sam taj posao radio više od tri desetljeća. »Henrika Šestoga« počeo sam prevoditi godine 1974. i otada je trajalo moje druženje sa Shakespeareom sve do prije dvije godine kad su tiskana sva njegova djela u mojem prijevodu. To ipak ne znači da sam sve to vrijeme proveo viseći nad njegovim stihovima. Katkad su znale proći po dvije-tri godine, možda i više, da ih ne bih ni dodirnuo, jer je bilo i drugih mojih književnih ljubavi. Tako sam se primjerice od 1995. nekoliko godina bavio francuskim velikanom Rabelaisom, i nisam ga se okanio dok nije tiskano svih pet knjiga iz ciklusa »Gargantua i Pantagruel«. I još nešto mi valja napomenuti. Nije Shakespeare bio moja trajna preokupacija, jer nikada nisam mislio da ću prevesti cjelokupno njegovo djelo. Mislio sam da ću se dohvatiti samo onoga što nitko prije mene nije preveo na hrvatski jezik, jer i tu je bilo sasvim dosta posla. Ali, kad sam prije sedam godina otišao u mirovinu, kad je preda mnom puknula provalija slobodna vremena, u meni se malo-pomalo počela ustaljivati želja i nada da ću imati dostatno volje i snage da udarim na čitav opus. 

Moramo znati da je pitanje pohrvaćivanja sabranih Shakespeareovih djela bilo postalo svojevrsnim kamenom kušnje hrvatske kulture. Matica hrvatska je već više od jednog stoljeća izdavala hrvatske prijevode Williama Shakespearea, i to iz pera mnogih naših književnih, i ne samo književnih uglednika koji su se okušavali na tom teškom i nezahvalnom polju. Ali, završetak radova na tom pothvatu nije se naslućivao. Što je više protjecalo vrijeme to je manje ljudi ostajalo na poprištu, bilo da su se prihvatili drugih obveza, bilo da su ostarjeli i posustali, a neki su na žalost u međuvremenu umrli. »Gle, ostao si sam!«, rekao sam jednoga jutra sam sebi. Moraš podmetnuti pleća i na se preuzeti to breme. Dužan si to pred Bogom koji te je stvorio i pred hrvatskim narodom koji te je odgojio.

Ali, zalud bi bilo sve moje nastojanje da nije bilo Matice hrvatske koja je stala iz toga velikoga i nadasve skupoga projekta. Zato sam silno zahvalan glavnoj urednici Jeleni Hekman koja je razumjela i prihvatila moj prijedlog, te predsjedniku Igoru Zidiću i ostalim članovima predsjedništva koji su taj prijedlog podržali. Moju zahvalnost posebno je zaslužila izvršna urednica Vesna Zednik koja je vidjela, usporedila i znalački prosudila svaki redak mojeg prijevoda.

 

HR: U čemu je razlika između Vaših i prijašnjih prijevoda?

 

Dotaknuli ste najbolniju točku u cijeloj priči, mjesto oko kojega se vode polemike – ne samo u nas. Valja pritom imati na umu neke stvari. Prvo, gotovo sve što nam je ostavio Shakespeare napisano je u stihu, u točno određenom stihu koji se zove »blank verse«. Taj stih je engleska varijanta klasičnoga jambskog pentametra, dakle u njemu ima deset slogova od kojih je svaki drugi naglašen. Od prevoditelja se traži i očekuje da očuva što više značajki izvornika, dakle ne samo sadržaj i stil kazivanja nego i metričku shemu tj. ekvivalentnu dužinu stiha. Drugo, u engleskom jeziku ima mnogo više kratkih riječi nego u hrvatskom, pa onda u engleski stih stane više »sadržaja« nego u hrvatski stih jednake slogovne dužine. I tu počinje nerješiv problem, jer su se prevoditelji stalno nalazili pred dvjema podjednako manjkavim mogućnostima: ili prelamati tekst pa umjesto jednog stiha dobivati stih i pol, kadšto dva, ili izostavljati dio teksta na štetu pjesničke potpunosti i jedrine. Kad se tomu još doda da u hrvatskom jeziku nema jamba, tj. dvosložnih riječi u kojima naglasak pada na zadnji slog, teško je prevoditelju izbjeći osjećaj nemoći. Toga su bili svjesni svi koji su pokušavali riješiti taj nerješiv čvor, od »začinjavaca« iz 19. stoljeća do Milana Bogdanovića, Josipa Torbarine i Antuna Šoljana. 

Moj pristup tomu čvoru razlikuje se načelno od svih prijašnjih pristupa – jednostavno sam ga presjekao. Prestao sam brojiti slogove i počeo brojiti riječi koje nose smisao, ili modernije rečeno, vodio sam računa o informacijama, i njih nastojao prenijeti na naš jezik. To mi je, nadam se, omogućilo udovoljiti mojem »pravilu trojnom« kojega se držim u svakom prijevodu: da prijevod bude vjeran, da bude lijep i da nadasve bude razumljiv. 

 

HR: Prostor Vašega djelovanja i bavljenja jest sam jezik. U jednom ste intervjuu rekli kako je hrvatski bogat i lijep jezik, ali i da ga slabo koristimo. Koji je Vaš savjet – kako raditi na boljem upoznavanju vlastita jezika?

 

Eh, tugo moja pregolema! Kad vidim kako nam sa sveučilišta dolaze nepismeni ljudi s diplomom hrvatskoga jezika, kad u knjigama naših književnika nailazim na traljavu sintaksu i ubogo razumijevanje pojedinih riječi, kad je zvanje lektora postalo jako traženo u svakoj ustanovi kojoj je jezik proizvodna sirovina, a da i ne spominjem javno izgovorenu riječ koja nas zaglušuje iz medija, »umoran od svega, želim da me nije«, kako kaže Shakespeare u jednom sonetu.

Pitate me za savjet, pa savjet je barem lako dati: ugledajmo se u Francuze i Engleze. Za razliku od našega provincijalnog shvaćanja da nam je jezik lagan, zahvaljujući ponajviše onom slaboumnom zakonu »Piši kako govoriš«, pametniji su narodi odavno razumjeli da je materinski jezik težak i da ga treba trajno učiti, jer je on podloga svakoga znanja, kulture i napretka. Nije zabadava Francuska akademija definirana kao ustanova koja se brine za francuski jezik! Da samo vidite koliki zakoni izlaze o tome kako se primjerice moraju pisati nazivi ulica i slično. Ili, zar nam ništa ne govore toliki anglo-američki filmovi u kojima učenici stalno pišu »eseje«, a to je ono što mi zovemo »sastavom«, i da učitelji stalno ispravljaju te eseje, i tako do zadnjega dana školovanja. 

Što učiniti? Shvatiti to kao nacionalni program, te uvesti veći broj sati hrvatskoga jezika sve do mature, pa i na fakultete, vratiti u gradivo gramatiku, pravopis, sintaksu, fonetiku itd. Čitati i proučavati hrvatske klasike, ali s jezičnoga gledišta, zahtijevati da se pjesnička ostvarenja uče napamet. Reći ćete kako za to nema dovoljno sati, da su nam satnice pretrpane. Ne želim ulaziti ovdje u detalje, ali dobro pamtim koliko sam vremena gubio na razne predvojničke obuke. Ostalo je takvih obuka i u današnjim školskim programima, samo su promijenile ime.

 

HR: Kako komentirate sve češću uporabu anglizama u javnom govoru, posebice u medijima?

 

Živimo u doba pohoda engleskoga jezika ― zapravo njegove američke inačice – na cijeli svijet. To je počelo kao zabava s filmovima, nastavilo se kao pjesma s rock-glazbom, puni zamah dobilo s cjelodnevnom televizijom i na kraju suvereno zavladalo kao sveznanje s internetom. Ponavlja se donekle ono što se u prošlosti zbivalo najprije u trgovačkoj mornarici i poslije u zrakoplovstvu. Engleski se tada bio ustalio kao »lingua franca«, kao jezik sporazumijevanja, i pritom se sveo na »pidgin-English« od nekoliko stotina riječi, bez gramatike i sintakse. Ali taj rudimentarni jezik nije ostavio velika traga u drugim jezicima jer je bila ograničena njegova uporaba na zanemariv dio populacije. Danas je međutim engleski prodro u sva područja života, naročito među mladež i djecu, i teško je spriječiti njegov utjecaj. Borba protiv anglizama obično je prepuštena starijem sloju društva, a znamo koliki se jaz već stvorio između roditelja i djece, i kao da se sve više produbljuje. 

To je dijagnoza bolesti, ali kakav lijek se preporučuje? Kao što rekoh, moramo učiti svoj hrvatski jezik – od vrtića do diplome, od gradske uprave do župnih ureda, od javnih medija do športskih terena i pozornica. Tako će se stvoriti zdrav organizam materinskog jezika koji onda lako može podnijeti i usvajati nove tuđice kao što ih je tijekom tisućgodišnje povijesti podnosio i usvajao postajući bogatiji i univerzalniji.

 

HR: Kako gledate na pitanje očuvanja hrvatskoga jezika, općenito malih jezika u eri globalizacije? Koje su u tom smislu najveće opasnosti? 

 

Prema podacima koje objavljuje Unesco, u svijetu je evidentirano oko 6700 jezika, ali više od polovice toga broja moglo bi uskoro iščeznuti. Jer, golemom većinom tih jezika, 96 posto, govori tek 4 posto svjetske populacije koja je izložena nemilosrdnoj agresiji »velikih« jezika. Zbog toga je Opća skupština Ujedinjenih naroda prošlu godinu proglasila Međunarodnom godinom jezika. U priopćenju je između ostaloga stajalo: »Različiti jezici i njihova složena međusobna povezanost otkrivaju stratešku važnost za sve narode našeg planeta, kad je riječ o identitetu, komuniciranju, integriranju... S gašenjem nekih jezika postupno se smanjuje kulturološka raznolikost i bogatstvo...« I tako dalje. Usprkos tomu svjedoci smo nestajanja toga blaga, najprije zavičajnih govora, zatim dijalekata, na kraju cijelih jezika, i kako stvari sada stoje, tu nema lijeka.

Gdje smo u toj borbi za opstanak mi sa svojim hrvatskim jezikom? Mislim da se još ne moramo hvatati za glavu, jer je hrvatski jezik dobro zaštićen svojom književnošću i kulturom općenito. Ali upravo to nas obvezuje da taj jezik što više njegujemo i branimo, svi mi zajedno, svaki pojedinac, jer nitko drugi ne će obaviti taj posao umjesto nas. U tom smislu je za svaku pohvalu i ovaj kulturni festival što ga je organizirao OMH u Subotici. 

 

HR: Engleski ste jezik, primjerice, naučili radeći kao naftaš u Kanadi. Što je po Vašem iskustvu najvažnije kako bi se naučio neki jezik? 

 

Što sam stariji to sam svjesniji da poznajem samo jedan jezik, svoj materinski hrvatski jezik, a ni on mi još nije otkrio sve svoje tajne. Svi strani jezici s kojima sam dolazio u dodir naslanjali su se na moje znanje hrvatskoga, tražili temeljne podudarnosti s njim, pokušavali me uvjeriti da ga mogu zamijeniti. I došao sam do stare spoznaje da nam je najlakše svladati elemente stranog jezika u onim segmentima gdje najjače vladamo svojim jezikom. Zaključak – što bolje znate hrvatski jezik to ćete lakše naučiti strani jezik. Ali, ipak ću nešto priznati: tuđi su mi jezici, koliko god ih poznavao, uvijek ostajali tuđi, nepoznati, neprijazni, čudni, u njima se nikada nisam slobodno osjećao.

 

HR: Sudjelovali ste početkom 70-ih u Hrvatskom proljeću, a zbog toga su Vam savjetovali da odete iz škole, gdje ste radili kao nastavnik. Kako s ove distance gledate na te godine? 

 

Uvijek sam se držao načela da čovjek mora voljeti i poštivati svoju obitelj, svoj zavičaj, svoju domovinu i svoj svijet, jer svatko mora negdje pripadati. Ne sviđaju mi se parole o nekom nadnacionalnom kozmopolitizmu i građanstvu svijeta. Nemojte me krivo razumjeti. Hoću reći, ne mogu biti dobar građanin svijeta ako nisam i dobar građanin svoje zemlje. Tako sam se ponašao i u godinama Hrvatskoga proljeća ― ničim se nisam posebno zanosio, nikakvom politikom u užem smislu riječi, ali je iz mene stalno izbijalo nešto što nije bilo po ćudi vlastima. Živio sam tada u Poreču i bio doduše aktivan u ogranku Matice hrvatske, priređivao izložbe knjiga, organizirao razne kulturne manifestacije. Predavao sam dotle matematiku u srednjoj školi, i zamjerali su mi da više spominjem hrvatsku povijest i hrvatski jezik nego algebarske i geometrijske teoreme. Ali srećom bio sam razrednik sinovima i kćerima nekih »važnih« ljudi u gradu koji su mi na vrijeme rekli da se sklonim s očiju dok me nisu zatvorili. 

Danas mi se čini kao da ništa osobito nisam učinio, jer nisam ni u zatvoru završio, samo sam slušao savjest i ispunjavao svoju malu odgojiteljsku dužnost. Jedan od mojih učenika, istarski župan Ivan Jakovčić, rekao mi je prije koju godinu: »Eh, barba Mate, vi niste ni sami svjesni koliko ste utjecali na nekoliko porečkih generacija. Otvarali ste nam prozore kroz koje smo gledali u veliki svijet s jedne strane, ali isto tako u hrvatski svijet s druge strane.« 

 

HR: Od 1996. do 2002. bili ste kulturni ataše Hrvatske u Francuskoj i SAD-u. Što smatrate svojim najvećim diplomatskim uspjehom?

 

Došavši u Pariz kao prvi hrvatski ataše za kulturu suočio sam se s tužnom činjenicom da u Francuskoj nitko ne zna za državu Hrvatsku, a kamoli za njezinu kulturu. Ako je tko čuo za Dubrovnik ili Zagreb, mislio je da se ti gradovi nalaze u nekoj maglovitoj Jugoslaviji, negdje na Balkanu. Istina je da su se u Hrvatskoj tiskale knjige i brošure o našoj prošlosti i sadašnjosti, i to na francuskom jeziku, osobito materijal turističkoga sadržaja koji se dijelio francuskoj publici, ali to se uvijek smatra propagandom koja nije vjerodostojna. Shvatio sam tada da bi o nama trebali pisati Francuzi, takve će publikacije biti prihvaćene, njima će se vjerovati. 

Tražio sam povjesničara kojemu je uža struka Srednja Europa i tako se upoznao s profesorom Georgesom Castellanom. On je pristao napisati povijest Hrvatske pod naslovom »La Croatie« koju bi objavila sveučilišna naklada PUF u biblioteci »Que sais-je?«. Nakon godinu dana intenzivne suradnje, pošto je prof. Castellan (ja sam ga od milja zvao Jure Kaštelan) posjetio Hrvatsku, te uz sudjelovanje stručnjaka iz Hrvatske, ta knjiga se pojavila u Parizu kod izdavača koji tiska najpopularnije znanstvene džepne knjige. 

Slično sam tako ponudio velikom nakladniku Gallimardu da s hrvatskim partnerima izda turistički vodič po Hrvatskoj. Nakon mnogo mučnih dana i katkada noći, provedenih s njihovim urednicima dok nismo načinili doličan okvirni plan, te nakon još zahtjevnijih napora da se nađu ljudi u Hrvatskoj koji će svoje znanje prilagoditi francuskim standardima, pojavio se i taj vodič koji je s obje strane ocijenjen kao najljepša i najkonkretnija popularna knjiga o Hrvatskoj. 

Naravno, stalno se nešto zbivalo na kulturnom planu, ali osim dva navedena projekta spomenut ću još da sam uspio nagovoriti »L‘Oeil«, francuski vodeći mjesečnik za umjetnost, da jedan svoj izvanredni broj posveti Hrvatskoj pod naslovom »Les Arts en Croatie«.

U Americi je bilo sasvim drukčije, ondje vlada novac i profit, ne postoji ministarstvo kulture. Teško je u toj golemoj zemlji učiniti nešto vidljivo za tek stasalu novu državu. Ipak ću navesti dvije stvari vrijedne spomena. Prvo, u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu uspjeli smo razdvojiti hrvatsku književnost od srpske, postigli smo da se knjige tih dviju književnosti obilježavaju različitim kataloškim oznakama. Drugo, u istoj biblioteci, u travnju 2001., održan je međunarodni simpozij posvećen ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću u povodu petstote obljetnice nastanka »Judite«. 

 

HR: Imate li još neke prevoditeljske izazove?

 

Moj život je ostvario puninu u prevođenju biranih remek-djela svjetske književnosti. Ali izbor je bio ograničen na nekoliko jezika. Žao mi je što me je u mladosti mimo-išao starogrčki, te što nikada nisam naučio dostatno njemačkoga, da spomenem samo te dvije propuštene prilike. Što mi je još preostalo? Na to ću pitanje odgovoriti kad se rastanem s Johnom Miltonom, kad završim prijevod njegova »Izgubljenog raja« koji upravo leži na mojem radnom stolu.