Arhiv tekstova

Premda se ima dojam kako policijska i pravosudna tijela ne primjenjuju u dovoljnoj mjeri sankcije za djela izazivanja vjerske, rasne i nacionalne mržnje i netrpeljivosti, činjenice ukazuju na suprotno, da država sve ozbiljnije shvaća međunacionalne incidente. U odnosu na prije dvije, tri godine, kada su podizane tek dvije ili tri optužnice godišnje, prošle je godine podignuto stotinjak optužnica, a više je desetina optuženih i osuđenih osoba. Podaci su to Ministarstva pravosuđa, koje je kao odgovor na zastupničko pitanje dobio Bálint Pásztor, zastupnik Saveza vojvođanskih Mađara u Narodnoj skupštini. »Bilo nam je bitno dobiti točne podatke, jer smo imali dojam kako država još uvijek ne uzima ozbiljno te incidente, da ne uzima u obzir međunacionalni motiv tih kaznenih djela i da ih uglavnom podvodi pod prekršaj ili neko kazneno djelo za koje se mogu izreći vrlo blage kazne. Dakako, nismo ni dalje zadovoljni, jer je očito da takvih kaznenih djela ima puno više od stotinjak godišnje u cijeloj državi, ali sada barem znamo kako država sve više uviđa da ovakva djela treba ozbiljno shvaćati.«

Nacionalno motivirani incidenti i napadi još uvijek su prvi od problema konstantiranih u izvješću Vijeća Europe o ispunjavanju obveza i dužnosti Republike Srbije u području ostvarivanja ljudskih prava, demokracije i vladavine prava. Doduše, u tzv. monitoring izvješće taj je problem uvršten na prijedlog Elvire Kovács iz zastupničke grupe manjina i SVM-a, ali je podržan velikom većinom zemalja članica Vijeća Europe. Zastupnik Bálint Pásztor ističe kako država može stati na put međunacionalnim incidentima isključivo pravom formulacijom i podizanjem optužnica povodom pravih kaznenih djela. »Ukoliko idete ulicom i istuku vas samo zbog toga što ste razgovarali na mađarskom, hrvatskom ili bilo kom jeziku, i ukoliko je očigledno da je to bio glavni ili jedini motiv napada na vas, onda se to ne može smatrati prekršajem ili kaznenim djelom sudjelovanja u tuči. Zbog toga je vrlo bitno da policija ozbiljnije pristupa tom problemu, da tužiteljstvo podigne optužnicu povodom kaznenog djela i da sudovi izriču presude i kažnjavaju počinitelje na način koji će ih odvratiti od činjenja takvih djela«, kaže Pásztor.

 

Politička deklaracija 

o antidiskriminaciji

 

Pásztor također smatra da Zakon o antidiskriminaciji neće donijeti neke ogromne novine u odnosu na položaj nacionalnih manjina, jer se tek u jednom njegovom članku  govori o zabrani diskriminacije na nacionaloj osnovi. On ipak ističe kako je »civilizacijsko dostignuće što je Srbija dobila antidiskriminacijski zakon, jer ga nemaju ni sve države u našoj regiji od kojih su neke i članice EU«.

Da je zakon prije politička deklaracija koja je trebala testirati spremnost države da usvoji nešto pod takvim imenom, ali da suštinski neće ništa promijeniti, smatra i Biljana Kovačević-Vučo, odvjetnica i ravnateljica Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM). Ona podsjeća kako bi uz zakon morao biti usvojen i čitav niz mjera, izabran povjerenik, te da je bez toga zakon beznačajan.

»Zakon protiv diskriminacije u jednoj državi koja je do te mjere ogrezla u diskriminaciju, u osjećaj povrijeđenosti i frustraciju, optužujući cijeli svijet da su srbofobi i sve druge da su neprijatelji, taj zakon mora imati takve mehanizme primjene i takvu mogućnost kažnjavanja za diskriminaciju da je njegovo usvajanje već sutradan u Srbiji moralo biti vidljivo, u smislu da ga ljudi primjenjuju i koriste. Zapravo, bojim se da će se desiti isto kao sa Zakonom o lustraciji ili Zakonom o medijima, da će on biti na kraju neprimjenjiv.«

YUCOM je prošloga mjeseca, s Helsinškim odborom za ljudska prava, podnio kaznenu prijavu za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti i rasne diskriminacije protiv Dobrice Ćosića zbog njegovih napisa u knjizi »Vreme zmija« u kojoj se albanski narod omalovažava i predstavlja kulturno i civilizacijski inferiornim u odnosu na druge europske narode. Premda je u Srbiji svaki peti stanovnik pripadnik neke manjinske zajednice, a u Vojvodini svaki treći, negativna percepcija drugih u dijelu srbijanske javnosti još uvijek je dominantan stav. Srbijanska javnost još uvijek ratuje protiv imaginarnog neprijatelja, ne zbog toga što je srbijanska javnost zla sama po sebi, nego zato što im se to permanentno sugerira, što je vodeća državna politika u najmanju ruku ambivalentna, smatra Kovačević-Vučo. 

 

Srbofobija i imaginarni neprijatelji

 

»Uloga Srbije u tom ratu još nije definirana. Nikad nije rečeno – taj rat je bio pogrešan i mi u njemu ne da nismo smjeli sudjelovati, nego nismo smjeli inicirati takav rat. Ostala je jedna frustriranost i stalno se traži neki imaginarni neprijatelj. To je više neko psihološko objašnjenje, ali je činjenica da postoji još uvijek razvijena ta fobija, osobito prema, uvjetno rečeno, novim manjinama, bivšim narodima bivše Jugoslavije, koji se nekako gledaju s podozrenjem ili neprijateljski. To je problem koji će Srbija kad-tad morati početi rješavati zato što je on veoma bitan, bez njega nema demokratske Srbije, zato što je to pitanje vrijednosnog određenja koje Srbija mora zauzeti, ali u ovoj situaciji sada je to jako teško. Zapravo, brani se ista politika ugroženosti ili, kao u knjizi »Vreme zmija« Dobrice Ćosića, inzistiranje na jednoj srbofobiji. Ukoliko se to čak i ne izgovori glasno, ljudi su uvjereni da je cijeli svijet okrenut protiv nas i da postoji srbofobija u cijelom svijetu.«

Prijedlog zakona o zabrani djelovanja fašističkih organizacija jedan je od prijedloga i inicijativa koje je podnijela Liga socijaldemokrata Vojvodine, koji se odnose na suočavanje s prošlošću, odgovornost za masovna kršenja ljudskih prava i poštovanje prava žrtava ratova na teritoriju bivše Jugoslavije. Državni tajnik u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Marko Karadžić ističe, kako odgovornost počinitelja zločina, kao i poštovanje prava žrtava, jesu jedan od preduvjeta koji bi spriječio ponavljanje sličnih zbivanja u budućnosti. 

»Zrelo demokratsko društvo, po našem mišljenju, jest ono koje je spremno na istinski način, na institucionalnoj razini suočiti se s prošlošću i na tim temeljima graditi svoju budućnost. Sve do onog trenutka dok ne bude postojao jasan stav o zločinima, dajemo slobodan prostor za manipulacije onima koji su u njima sudjelovali, kao i onima koji kroz svoj rad promoviraju ideje nasilja, mržnje, ksenofobije, rasizma i diskriminacije, a na žalost, takvih je još dosta u ovom društvu. Prijedlog Zakona o zabrani manifestacija neonacističkih ili fašističkih organizacija i udruga i zabrane uporabe neonacističkih ili fašističkih simbola i obilježja jest od ključnog interesa za društvo u kome živimo. Na taj način pokazali bismo kako u Srbiji takve aktivnosti neće biti tolerirane, a omogućilo bi se i mnogo učinkovitije sankcioniranje onih koji takve ideje šire i čiji se rad na njima zasniva.«

Karadžić napominje kako Ministarstvo u svom radu puno pozornosti posvećuje podizanju razine svijesti i promidžbi tolerancije uz želju da se u našem društvu razlike promatraju kao potencijal, a ne kao prijetnja. On dodaje kako je Zakon o vijećima nacionalnih manjina prioritet Ministarstva za ljudska i manjinska prava, te da je sektor koji se bavi tim područjem, u suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina i ekspertima, pripremio nacrt Zakona koji je proslijeđen mjerodavnim ministarstvima na mišljenje. »Usvajanjem tog Zakona omogućit će se da nacionalna vijeća nacionalnih manjina mnogo učinkovitije i kvalitetnije sudjeluju u rješavanju svih onih područja koja su od ključnog značaja za položaj nacionanih manjina u Srbiji. Uz to treba spomenuti i ostale pravne propise i međunarodne konvencije koje je RS potpisala i ratificirala, a koje se odnose na položaj nacionalnih manjina.« 

 

Država ne čini 

dovoljno

 

Na pitanje – čini li država dovoljno napora u rješavanju pitanja prava nacionalnih manjina,  ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov kaže kako na tom planu nije dovoljno učinjeno, budući da Srbija nema usvojenu strategiju za integraciju pripadnika nacionalnih manjina u društvo, ne postoji razvijen pravni okvir koji bi na načelima pravednosti i jednakosti trajnije riješio regulaciju njihovih prava i ne postoji veći broj razvijenih politika javnih vlasti, koje bi uvažavale načelo multikulturalnosti.

»To, naravno, ne znači da nije činjeno ništa – bilo je u svakom segmentu nekakvih pomaka – no to je još uvijek daleko od poželjnog! Glavni razlog tomu treba tražiti u činjenici da je u tranzicijskoj prekompoziciji srbijanskog društva i države pitanje nacionalnih manjina boravilo na marginama: kao i drugdje, važnije je bilo pitanje preraspodjele moći u gospodarstvu. S druge strane, vladajuće su političke elite do sada uspijevale, koristeći modele nagodbenjačkog rješavanja s manjinskim elitama i uz snažne nanose simulativnosti te vještog uvjeravanja relevantnih predstavnika međunarodne zajednice, stvoriti privid da je sve, ili najveći broj stvari, na planu prava nacionalnih manjina u najboljem redu. No, da problemi postoje, može se vidjeti glede ukupnog društvenog položaja i ostvarivanja nekih prava hrvatske zajednice u Vojvodini. Recimo, država do sada nije učinila ni jedan proaktivni korak na planu da se omogući ostvarivanje prava na obrazovanje na visokoškolskoj razini. S druge strane, država je znala koristiti mehanizme administrativnih zapreka s ciljem da se ostvarivanje određenog prava ili onemogući (npr. informiranje na hrvatskom u okviru javnog servisa tijekom jednog dijela 2008.) ili da se nesukladno riješi (npr. obrazovanje na hrvatskom u gimnaziji).« 

Žigmanov ističe da je sve to skupa problematično u slučaju hrvatske zajednice u Vojvodini, budući da je ona jedina manjinska zajednica u Vojvodini koja je bila objektom etnički motiviranog nasilja početkom 90-ih godina te da je u isto vrijeme od strane države strukturalno raslojena po subetničkom kriteriju, posljedice čega se osjećaju i danas. »U takvim uvjetima, zacijelo da nastojanja koja dolaze iz hrvatske zajednice imaju stanovite limite. Drugim riječima, postoji jedan broj objektivnih poteškoća, koje utječu da se određene inicijative koje dolaze iz hrvatske zajednice ne ostvare ili ostvare tek djelomice«, kaže Žigmanov.