Arhiv tekstova

Država sve ozbiljnije shvaća međunacionalne incidente, ukazuju na to podaci o stotinjak podignutih optužnica  i više desetina optuženih i osuđenih osoba za djela izazivanja vjerske, rasne i nacionalne mržnje i netrpeljivosti. Međutim, položaj nacionalnih manjina i ostvarivanja ljudskih prava ne mjeri se samo međunacionalnim incidentima, mada takvi incidenti najviše odjekuju, kako u domaćim medijima tako i u međunarodnim forumima. 

Položaj nacionalnih manjina u nekoj zemlji određuje se zakonima koji reguliraju ovo područje, ali još više ovisi o općoj klimi i stavovima prisutnim u većinskom narodu prema onima koji se razlikuju po vjeri, nacionalnosti, materinjem jeziku, kulturi, boji kože, rasi... Kad je riječ o zakonima, dovoljno je samo podsjetiti se kako se na Zakon o nacionalnim vijećima, koji bi konačno trebao regulirati način izbora, ovlasti i financiranje ovih tijela nacionalno-manjinske kulturne autonomije, čeka već više godina. Za to vrijeme, nacionalna vijeća okrnjenoga legitimiteta i uz evidentan zamor vijećnika, trebaju i dalje skrbiti o četirima važnim područjima: obrazovanju, informiranju, kulturi i službenoj uporabi jezika. 

Mišljenje je pojedinih predstavnika manjinskih stranaka i institucija te civilnih organizacija kako niti uz mnogo buke i protivljenja usvojeni Zakon o antidiskriminaciji neće donijeti neke ogromne novine u odnosu na položaj nacionalnih manjina, sve dotle dok se u Srbiji pothranjuju stavovi o ugroženosti vlastite nacije i omalovažavaju i predstavljaju u negativnom kontekstu drugi, prije svega susjedni narodi, čiji su pripadnici nacionalne manjine u Srbiji. 

A, čini se, prema reakcijama na Prijedlog zakona o zabrani manifestacija neonacističkih ili fašističkih organizacija i udruga, kako nerealna (isključivo negativna) slika drugih ide ruku pod ruku s nerealnom (isključivo pozitivnom) percepcijom samoga sebe i vlastitog naroda. Prema protivnicima usvajanja ovoga zakona u Srbiji nije nikada bilo, nema ga i neće ni biti fašizma, te je ovakav zakon besmislen, ako ne i opasan, jer baca sumnju da, eto, i u Srbiji, kao i nizu drugih europskih zemalja, možda ima pristaša neonacističkih i fašističkih ideologija, čije bi se djelovanje trebalo zabraniti. Poznato je kako u većini europskih zemalja, kako Zapada tako i Istoka, postoje pojedinci i skupine koji zagovaraju neonacističke i fašističke ideje i kojima su objekti mržnje i napada različite manjine. Poznato je većini građana kako takvih grupa ima i u Srbiji. Možda protivnici zakona jednostavno nisu obaviješteni, jer je teško zamisliti kako bi se bilo koja demokratska stranka mogla protiviti usvajanju zakona kojim se  sankcioniraju sve radnje koje mogu dovesti do osjećaja ugroženosti pojedinih kategorija građana s obzirom na njihovu rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost.