Arhiv tekstova

Za tkanje na stativama, za štrikanje i pletenje, ono starinsko, ručno, ono za koje ne znate je li zanat ili umjetnost, trebalo je pripremiti i osnovni materijal u obliku konaca. Deblji ili tanji, čvršći ili mekši, konci su se upredali na preslici, koju su Sonćani oduvijek zvali prelja. U selu je obično postojao jedan majstor koji je izrađivao prelje, a u pravilu imao je i samo jednoga naučnika. Posljednji sonćanski izrađivač prelja bio je Josip Butković, ili kako su ga Sonćani zvali Joza Tranjin. Proizvodio je tri tipa prelja. Standardne, zvane mala prelja, visoke, zvane »švapske«, koje su rijetko bile u uporabi i legirke, koje su bile slične »švapskima«, samo manje od njih. 

Malu prelju čine: drvena osnova s tri noge, podložnik, dio za nožni pogon, sluga, drvena šipčica koja je spajala podložnik s velikim kotačem, koji je služio kao prijenosnik obrtaja na vreteno. Postojao je i dio kojim se regulirala zategnutost vretena, zatezalo. Drvena ležišta za osovinu od velikog kotača zovu se tuljci. Dio na kojega se stavljala sirovina za upredanje, lopatku, nisu izrađivali majstori. Djevojci ili ženi lopatku je izrađivao djed, otac, ili muž. Lopatke su imale isti oblik, ali nisu postojale dvije iste. Imale su različite šare, ovisno o mašti i umjetničkom daru onoga koji ih je radio. Rezbarile su se ručno, rabili su se svakojaki, u pravilu cvjetni ili crkveni motivi. Obično se izrezbarila i godina izrade. U ovakovu garnituru obično su išla dva vretena. Na vreteno su se upredali konci, a kad bi se napunilo, zamijenilo bi se praznim. 

PRELJE: Danas su prelje u Sonti rijetke. Jednu od rijetkih posjeduje sedamdesettrogodišnja umirovljenica Ana Jakšić. Ponosno nam je pokazuje, objašnjavajući namjenu gore navedenih dijelova i žali za mladim danima. »Nema više onih godina, nema više naših prela, koje iz moje duše ništa ne može istisnuti. Prelja mi je oduvijek bila najdraža, iako sam radila gotovo sve što je ženska ruka mogla uraditi. Žao mi je, samo, što su mnoge prelje, pa i one umjetnički urađene, završile u pećima, ili su u bescijenje prodane raznim putujućim nakupcima. A kolike su, samo, generacije naših predaka zaodjenule ove male naprave. Zaslužile su počasno mjesto u našim kućama«, kaže baka Ana. 

Preljama se samo radila jedna faza u pripremi platna za izradu ruha i mnogih kućnih potrepština. Može se reći da je upredanje bilo kruna rada u pripremi sirovine za tkanje. 

KONCI OD VUNE I KONOPLJE: »Upredale smo konce od ovčje vune i od konoplje. Radila sam i jedno i drugo, ali sam radila i na pripremi sirovine za upredanje. Ovce su se šišale s proljeća. Tako dobijena vuna, puna čička, kukaca i ostalih nepoželjnih primjesa, prvo se prala. Imali smo u selu umjetna jezerca Jamače i Amstovu jamu, pa smo vunu prale u njima. Prije pranja očistila bi se od čička koliko god je to bilo moguće. Oprana i osušena vuna se mikala, odnosno od mase se otkidalo male količine, raščešljavalo i na taj način se čistilo od ostalih primjesa. Što se vuna više puta mikala, bila bi čistija. Izmikana vuna bila je spremna za ‘na lopatku’ i onda bi se upredala u konce potrebne debljine. Djevojka, koja bi za večer uprela  dva vretena, držala se za izuzetno vrijednu. Prele smo i konopljana vlakna, no i njih je trebalo pripremiti. Kad se konoplja posiječe i sveze doma, počela bi obrada. Kiseljenje, odnosno natapanje, trajalo bi 10 – 12 dana. Nakon sušenja stabljike bi se tukle u stupi, pa bi se trle na  trlici. Poslije bi slijedilo grebenanje i gvozdenovanje. Tako bi se pripremila vlakna za upredanje«, objašnjava postupke baka Ana. 

Još samo i da pojasnimo. Sve sprave na kojima su se radili navedeni poslovi bile su krajnje jednostavne izrade. Stupa je izdubljeno drvo, a ostala pomagala su daske u koje su ukucani čavli bez glava, krupniji ili sitniji, gušće ili rjeđe raspoređeni, ovisno o potrebama finoće pripreme. Najgrublja obrada je trenje, nešto finija grebenanje, a najfiniji stupanj je gvozdenovanje. Otpad od ovako pripremljenih vlakana bile su kučine, koje su imale primjenu u pomoćnim poslovima u kući, a izlomljeni dijelovi stabljike,  puzder, rabile su se za loženje u starim pećima puzderačama. Sve ove naprave iz uporabe su izbacile tečevine tehničkoga napretka. Industrijski proizvedena i konfekcijski prerađena platna našla su svoju najširu primjenu i istisnule iz naših domova, a velikim dijelom i iz naših srca, svu onu vrijednu zaostavštinu naših predaka, kojom su se oni svojedobno najviše i dičili.

g