Arhiv tekstova

Bio je susret kršćanskih biskupa naše regije. Lijepo je doživjeti kada se predstavnici različitih kršćanskih crkava, potaknuti Božjim Duhom, sastaju zajedno uočavati više ono što ih povezuje, nego što ih dijeli. Vidjeti suvremene izazove i mjesto kršćanstva u tom povijesnom času. Jednom riječju prepoznati »znakove vremena« i pokušati dati zajednički odgovor. 

Među ostalim duboko me se dojmilo jedno svjedočanstvo. Jedan od prisutnih biskupa govorio je o stanju Crkve u ovom trenutku. Ona, tj. Crkva, treba biti ponajprije svjedočka. Sada smo pozvani na jedan dublji korak: svjedočiti zajedno. Opasnost je u tome što se mnogi ljudi našega vremena okreću prema kršćanstvu ali kršćanstvu koje je svedeno samo na kulturnu, kulturološku i folklornu dimenziju. To je sekularizirano kršćanstvo. Sekularizacija je inače problematična stvarnost našega vremena jer je ograničena samo na ovozemaljske vrijednosti, a ako se čovjeka samo na to svede, pitanje je u čemu je još ostao čovjek. Stoga je svjedočanstvo i to zajedničko danas i izazov i ponuda. 

MEDIJI U SLUŽBI EVANGELIZACIJE: Bilo je zanimljivo pratiti televizijske emisije u uskrsnim danima. Osim što su prenošena liturgijska slavlja, već su sami komentari postajali »čudni«. Međutim, razgovore o Uskrsu svi su voditelji, pod svaku cijenu, htjeli svesti samo na običaje, eventualno kulturni događaj i folklor. Ima to smisla, ali samo nakon što se objavi otajstvo Uskrsa. Radi toga je na tom susretu bilo riječi i o medijima. Mediji u službi evangelizacije. No, crkve pod svaku cijenu žele ostati samostalne i neovisne o svim suvremenim »moćnicima«. Teško je to. Naše je moliti i raditi, a svjedočanstvo je jedini način da ta molitva i rad imaju odjeka u srcima ljudi. 

U tom kontekstu susreta ovih dana sam našao i historijat ovoga događaja: Jedan je vjerovjesnik, u župi Aqusgrani, za misija s propovijedaonice ispričao ovaj primjer, a naziv bi mu trebao biti – Ne čekaj da te sam Gospodin obrati! »Majka je na umoru na samrtnoj postelji. Sva djeca su oko nje osim jednoga sina, koji joj je za života svojim neodgojem zadao mnogo jada i poteškoća. Jedina joj je želja, misao i briga bila kada bi joj, u tako teškom i ujedno velikom trenutku mogao biti i najmlađi sin tu, da ga još jednom vidi, pogleda svojim majčinskim očima! Ostala su se braća potrudila ne bi li umolili zapovjednika zatvora da ga pusti još jednom vidjeti majku. U pratnji dvojice redarstvenika dobio je kratki dopust. Jadna je majka već bila toliko iznemogla da nije više mogla reći ni jednu riječ. Sve što je mogla bio je još jednom njezin pogled u sinove oči. Pogled je umiruće majke pobijedio. Dotada nikada nije htio čuti za svećenika ili bilo koji sakrament. Kada se vratio u zatvor molio je da mu pozovu svećenika, zatvorskoga kapelana. Svećenik je došao a on je pokajnički obavio svetu ispovijed otkada je znao za sebe. Milost je Božja nastavila rasti, zapravo, cvjetati u njemu i njegovu srcu koje više nije bilo onako tvrdokorno. Izišao je iz zatvora, nastavio je svoj prekinuti studij, upisao drugi i ustrajnošću u milosti postao svećenik. I taj svećenik – zaključio je vjerovjesnik - sam ja koji vama sada ovdje propovijedam.« Nakon tog svjedočanstva, tako potresnog, a istinitog, sakramentima su pristupili i oni koji to nisu desetljećima učinili. Vlastiti primjer vjerovjesnika bio je pravi primjer. 

NADA U STVORITELJA: Sve više nas potresaju česti izvještaji o sukobu i delinkvenciji mladih. Dnevno nam se stariji tuže kako ih djeca ne razumiju. Kako ih odbacuju i kako ih osjećaju suvišnima, itd. Međutim, tu generaciju je netko odgojio ili bolje – neodgojio. Svakako je temeljni problem našega vremena pitanje odgoja. Obitelj, kao jedino naravno mjesto odgoja mladih, nije više u službi odgoja. Ponajprije stoga što je i sama u krizi. Muž i žena ne prepoznaju jedno drugoga kao supružnike, a još manje kao sakramentalno vezane osobe u jedinstvo. Bog nije prisutan. Brak u biti ipak ostaje veliko otajstvo Božjega djela. Bez obzira je li tko vjernik ili nevjernik, istina je jedna. Obitelj funkcionira ako su muž i žena stvarno muž i žena, okrenuti u istom pravcu životnoga puta. Djeca nisu vlasništvo. Ona su veliki dar kojim je njihovu vezu ljubavi obdario Stvoritelj novim životima. Dakle, za dar se zahvaljuje, ali se i odgovara. Tko je danas od roditelja svjestan te božanske odgovornosti za darovane živote? Kad se god dijete izmjesti iz tih relacija, ono više nije u okolnostima cjelovite osobnosti jer nije prihvaćeno kao dar i nije odgojeno s najvećom odgovornošću. Čim počinje sazrijevati dječja osobnost, a nedostaju joj mnogi elementi, ona se razvija u nekom neželjenom pravcu. Tada je već kasno i obitelj je nemoćna. Društvo je zatajilo u cijelosti, a obrazovne ustanove su ograničene u svojim pravima odgoja. Tako smo se našli na »lomu« civilizacije. I najoptimističnija predviđanja ne vide sjajnu budućnost. Crkva vidi. Nadu polaže u Stvoritelja i u obnovu zdrave obitelji. Među metodama odgoja u današnje vrijeme »inflacije riječi« ostaje jedina metoda: svjedočenje. To vrijedi za obitelj – Crkvu u malom – kao i za sve kršćanske crkve. Svjedočiti nadu.                 g