Arhiv tekstova

Prošloga sam tjedna često čula priču kako je sjednica Hrvatskoga nacionalnoga vijeća cijelo vrijeme radila na ivici kvoruma. U politiku se ne razumijem i ne želim o njoj polemizirati, ali bih željela progovoriti o toj »ivici«. 

Imenica Ivica u hrvatskome se jeziku piše velikim početnim slovom čime nam jasno daje na znanje da je riječ o vlastitoj imenici, odnosno, u konkretnom slučaju, vlastitom imenu. Ivica je u hrvatskome jeziku osobno ime. Najčešće su njegovi ponosni vlasnici muškarci, iako ga ponekad nose i pripadnice, kako neki kažu, ljepšega spola. Vjerojatno one pripadnice čiji su se roditelji nadali nasljedniku Ivici, pa kad već nije nasljednik neka je bar Ivica!

Ova nam je imenica, kao i sve njezine izvedenice, nametnuta tijekom pokušaja izjednačavanja hrvatskoga i srpskog jezika. Kako su se za vrijeme učenja predmeta hrvatski ili srpski jezik mogle »ravnopravno« rabiti riječi iz obaju jezika, tako je riječ ivica potisnula hrvatske inačice. Riječ ivica nalazimo u razlikovnome rječniku Vladimira Brodnjaka  iz 1992. za koju autor navodi da u tom obliku pripada isključivo srpskom jeziku, a za nju navodi hrvatske riječi: rub, porub, brid ili opšiv. Stoga ćemo reći da je spomenuta sjednica radila na rubu kvoruma ili da je sjednici nazočio minimalan broj vijećnika. 

Imenica rub najčešće se rabi u pravom smislu, nešto može biti na rubu stola, hodajući možemo doći do ruba, odnosno kraja. Izvedenice ćemo također lako zamijeniti: ivičnjak – rubnik ili rubni kamen; ivični – rubni, krajnji, granični; ivičiti – rubiti... No, imenicu rub možemo upotrijebiti i u prenesenom značenju. Tako netko može biti na rubu izdržljivosti, na rubu živaca, strpljenja, plača, ili, kao u poznatome Krležinu romanu, na rubu pameti.