Arhiv tekstova

To da smo svi mi Eskimi prva je asocijacija koja se može javiti nakon čitanja najnovije knjige hrvatskog autora Damira Karakaša. Jer zbirka priča »Eskimi«, objavljena prošle godine, nosi u sebi i neobvezni šarm i obećavajuću zavodljivost čitanja kakva se događa pri susretu sa samo nekim knjigama.

Damir Karakaš rođen je 1967. u Plašćici kraj Brinja. Čitatelji su do sada imali prigodu čitati njegovu knjigu putopisa »Bosanci su dobri ljudi« (1999.), roman »Kombetari« (2000.), zbirku priča »Kino Lika« (2001.) i roman »Kako sam ušao u Europu« (2004.). Živi u Parizu, a prošle godine svjetlo dana ugledali su već spomenuti »Eskimi«.

ORIGINALAN PISAC: Riječ je o knjizi koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Razloga tomu je više, a jedan od bitnijih jest to da je Damir Karakaš pisac kakav se ne susreće često. Upravo u njegovoj nesvakidašnjoj pojavi moguće je pronaći uporište za slojevito iščitavanje knjige koja nam, negdje u najskrovitijim dubinama, nudi otkriće pravog i originalnog pisca. Otkucaji srca tako se dobro čuju u njegovim pričama, a postojano kolanje energije koja izvire iz svakog retka predlaže nam posebnu komunikaciju s »Eskimima«. Knjigu nije dovoljno samo čitati, nju treba i slušati i gledati poput nečega čemu za izričaj nije dostatan tek jedan medij.

Priče iz »Eskima«, sve odreda, doista ne pripadaju samo pisanoj riječi. Odrediti ih tek kao književno djelo bilo bi nedostatno i neuvjerljivo, ali nam velikodušno ostavljaju da sami odlučimo u kojem ćemo ih mediju najsnažnije doživjeti. Možda bi ipak ovu knjigu bilo najlakše pretočiti u pokretne slike pa zamišljati kako oživljavaju na velikom ekranu u nekoj zamračenoj dvorani. Kontrasta u percepciji ne bi tada uopće bilo jer Karakaševe priče, sudbine i likovi kao da dolaze iz mraka. Kada se upale svjetla nakon njihova gledanja oni, potpuno ravnodušni spram činjenice da su netom bila meta naših znatiželjnih pogleda, ostaju u svojim mračnim svjetovima, odavno već pomireni s onim što im se prodaje pod krinkom sudbine.

DIJALOG KAO GLAVNO SREDSTVO: Priče Damira Karakaša mogle bi se i samo slušati jer dijalog je glavno sredstvo njihova izričaja. Bez mnogo pripovijedanja, bez opisivanja koje se čini nepotrebnim, one se utječu razgovoru kao najsnažnijem sredstvu izražavanja. Razgovori Karakaševih likova toliko su snažni i uvjerljivi da im ne treba ništa više od toga. Kratke rečenice, često izgovarane s mukom, gotovo iščupane kliještima, razbijaju se poput stakla, kazujući čitatelju sve što se ima za reći. 

Za ovog je autora rečeno kako pripada onoj skupini »koji su izabrali sudbinu pisca i žive kao pisci.« Upravo u tom svjetlu treba promatrati i njegovu najnoviju knjigu. Ona još jednom potvrđuje da Karakaš pripada onima koji »pišu na svoj rizik i na svoju štetu u stvaranju literature.« Spisatelji njegova tipa ne podilaze publici, ne uljepšavaju ono što bi trebalo uljepšati, niti govore stvari koje bismo možda željeli čuti. Nude nam tek mnoštvo slika zaustavljenih u protoku vremena. Te slike namjerno se gube u glasanju koje često samo nalikuje ljudskom i miješaju s pradavnim kricima kakvih je bilo i bit će u svim vremenima i na svim prostorima.

ŠEST PRIČA: Šest priča od kojih se sastoji ova zbirka pričaju nam tako o izgubljenim nadama pomiješanim sa stravom svakodnevice (»Mi nismo odavde«), o osvajanju sela iza kojeg ničeg nema u istoimenoj pripovijetci, o zanosu što tako brzo splasne (»Kad god tebi odgovara«), o ljekovitosti boli (»Reći ću ti kad stignemo«). Teme naizgled obične i svakodnevne, ali ispod pera ovog autora one dobivaju sasvim drugu dimenziju. Pretvaraju se u priče o Eskimima i tjeraju da se zamislimo nad ledenom pustoši u koju bismo mogli biti bačeni u trenutku nepažnje.

I upravo tu se nudi mogućnost za razumijevanje svijeta Damira Karakaša, pisca što ne robuje tradicionalnim rješenjima bilo koje vrste. Ove priče otkrit će Eskime u svima nama i parafrazirati onu o »pobratimstvu lica u svemiru.« Ta spoznaja još će nas snažnije povezati s knjigom pa tako Karakaševa proza ide u red onih što se ne ispuštaju iz ruku. Preporuka za čitanje stoga gotovo da joj uopće nije potrebna. Ostaje nam samo da se složimo s kritikom koja je njezina autora uvrstila u red »pravih pisaca.« 

Među mnogim izrečenim pohvalama možda je najslikovitija ona napisana u Večernjem listu iz pera Dražena Ilinčića. U njoj je Damira Karakaša ukratko ocijenio kao  »cvijet među krumpirima.« Nakon čitanja »Eskima« možemo se jedino potruditi pronaći neku svoju, još slikovitiju opasku o zanimljivom autoru i još zanimljivijoj knjizi.