Arhiv tekstova
Može li Europa bez svojih korijena?
Otvorena je nova stranica Europske unije. Usvojen je Ustav. On je demokratičan, načelan i jedinstven. No, ima svoje preambule i poruke. Sav kršćanski svijet, koji je većina stanovnika Europe, s pravom je očekivao da će Europa pred novim izazovima pokazati svoje korijenje i želju da na tom stablu rađa novim plodovima. Međutim, korijen je odrezan. Kako će sada stablo rasti? Vidjet ćemo. No, u ovom razmišljanju želim s vama podijeliti nekoliko impresija i »krikova« koji upozoravaju i opominju.
ZABRINJAVAJUĆI ZNAKOVI: »Ne režu se korijeni iz kojih se rađa i iz kojih je izrasla kultura i civilizacijski napredak našeg doba.« Tim je riječima papa Ivan Pavao II. pokazao svoje otvoreno neslaganje s konačnim tekstom novog Europskog ustava. Još u listopadu 1999. održana je u Rimu Biskupska sinoda na kojoj su predstavnici biskupa cijeloga svijeta razmatrali: »o Isusu Kristu koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu«. A 28. lipnja 2003. godine uputio je papa cijeloj Crkvi Apostolsku pobudnicu o toj temi, s naslovom »Crkva u Europi«. Premda broj stanovnika na Zemlji raste, u Europi se smanjuje: u šest godina (1995. – 2001.) za 9,38 milijuna, i to unatoč činjenici da u Europu godišnje dođe više milijuna useljenika! Isto tako, premda se u svijetu broj katolika povećava, u Europi se smanjuje, i to za 1,5 milijuna u godini. Dakle, Europa naglo izumire, i to kao kršćansko područje! Jedan američki pisac s pravom je svojoj knjizi dao ispravan naslov Smrt Zapada. Opširno pokazuje i dokazuje kako umire jedna civilizacija, jer sama sebe uništava. Glavni uzrok tomu nije to što Europu (i Ameriku) naseljavaju ljudi druge rase, vjere i kulture, nego vlastiti nemoral, seksualni promiskuitet, pobačaj, prezir obitelji, domoljublja, vjere i svih vrijednosti na kojima je taj Zapad izrastao. Tom samouništenju pridonose časopisi, film, škola; ne samo dekristijanizacija (raskršćanjenje) nego ustrajno i nasilno protjerivanje kršćanstva iz škola, ustanova, iz života! Tako je na primjer godina 2003. obilježena i upornim nastojanjem da se u Ustavu EU-a uopće ne spomenu kršćanski korijeni Europe – na koje se papa Ivan Pavao II. često poziva. Stoga nije čudno što Papa, koji nije pesimist, u spomenutoj Pobudnici govori i pesimističnim tonovima. Tako kaže da su »Crkve u Europi često izložene napasti pomračenja nade«. Jer: »Brojni su zabrinjavajući znakovi koji na početku trećega tisućljeća uznemiruju obzor europskog kontinenta«. Zbog praktičnog agnosticizma »mnogi Europljani ostavljaju dojam da žive bez duhovnih korijena, kao nasljednici što su spiskali svoju baštinu koju im je povijest namrla«. To jest, raskrstili su s kršćanskim životom te »mnogi više ne uspijevaju evanđeosku poruku utkati u svakodnevni život«
.
GUBITAK KRŠĆANSKOG PAMĆENJA: Koji je rezultat, odnosno posljedice takvoga života? Ne samo »dramatično smanjenje nataliteta, opadanje zanimanja za svećenička zvanja i posvećeni život«, razrovane obitelji… nego, ukratko, nesretniji život! Papa nastavlja: »Taj gubitak kršćanskog pamćenja prati neka vrsta straha od budućnosti«. Ljude u njihovoj »egzistencijalnoj tjeskobi« muči »unutarnja praznina koja razdire mnoge osobe, kao i gubitak vjere u smisao života«. Odakle ta praznina u ljudskim srcima, sve do očaja, uvjerenje da je život besmislen, pa ga mnogi zatiru – ne samo tuđi (pobačaj, eutanazija), nego i vlastiti (samoubojstvo)? Papa nastavlja: »U korijenu gubitka nade nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista«. Dakle, napuštanje vjere i Boga ne usrećuje čovjeka, nego ga čini sve nesretnijim! »Zaboravljanje Boga dovelo je do napuštanja čovjeka.« Nažalost, »europska kultura ostavlja dojam ‘tihog otpadništva’ prezasićenog čovjeka koji živi kao da Boga nema«.
U subotu 19. lipnja Sveta je Stolica svoje nezadovoljstvo i žaljenje izrazila i službeno, u izjavi glasnogovornika Joaquina Navarra Vallsa. »Sredstva društvene komunikacije izvijestila su da su u Brusselu konsenzusom vođe država i vlada 25 zemalja članica usvojili europski ustavni zakon. Sveta Stolica izražava zadovoljstvo zbog te nove i važne etape u procesu europske integracije, koju je uvijek priželjkivao i poticao Rimski Prvosvećenik. Razlog za zadovoljstvo daje i činjenica da je u zakon uvrštena i odredba kojom se čuva status vjeroispovijesti u zemljama članicama i kojim se Unija obvezuje da će s njima očuvati otvoren, transparentan i redovit dijalog, priznajući im identitet i specifični doprinos. No, Sveta Stolica ne može ne izraziti nezadovoljstvo zbog protivljenja nekih vlada izričitom priznavanju kršćanskih korijena Europe. Riječ je o nepriznavanju povijesnih činjenica i kršćanskoga identiteta europskih naroda.
EUROPI TREBA I VJERSKA DIMENZIJA: Papa ističe da Europa treba opet prihvatiti Krista i njegovo evanđelje. »Nova Europa treba iznova pronaći svoje krajnje korijene«. Jasno je da biljka otkinuta od korijena nužno propada. Tako propada i Europa otkinuta od kršćanstva, koje je »središnji i određujući element« njezina povijesnog rasta. Povijest europskog kontinenta obilježena je životvornim utjecajem evanđelja, kršćanstvo je oblikovalo Europu. Zato, da bi spriječila svoj rasap, Europa je pozvana prije svega ponovno otkriti svoj pravi identitet, potrebna joj je vjerska dimenzija… ona se mora otvoriti Božjem djelovanju.
Kad je Isus umro, uz ostale nedaće nastao je i potres (Mt 27,51). Slično se događa ako Isus umre u životu Europe, u životu pojedinca: potres pod čijim je ruševinama pokopana vlastita sreća, a tim potresom u njegovim ruševinama bit će pokopana i naša sreća. Sasvim logično, jer Isus je Spasitelj, temelj, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak, Put, Istina i Život. A kad je napušten ili porušen temelj, put, život, spas – »svršetak je propast« (Fil 3,19).
Dakle, da se ne ostvari to samorazaranje i samousmrćivanje Europe i pojedinaca, poslušajmo Papu: ‘Ne predaj se malodušnosti, ne prepuštaj se načinima mišljenja i življenja koji nemaju budućnosti, jer ne počivaju na čvrstoj istini Božje Riječi… Budi ono što jesi. Ponovno otkrij svoje početke. Opet oživi svoje korijene«.
