Arhiv tekstova

Kada netko u svom radnom vijeku, poput Lajče Skenderovića iz Subotice, ostvari 31 godinu staža, a od toga 29 godina na upraviteljskim položajima, onda se za njega slobodno može reći da se »naupravljao«. Ako se, uz to, uzme u obzir činjenica da su sve te godine direktorovanja provedene u, u to vrijeme, jednoj od najvećih tvornica u regiji – Mesnoj industriji »29. novembar« iz Subotice – jasno je kako je riječ o iznimno zanimljivom životopisu.

Lajčo Skenderović danas je umirovljenik, ali i dalje aktivan na raznim poljima. Svaki dan u odijelu i s kravatom – ostatak je profesionalne deformacije iz direktorskih vremena. Da je, kaže, deset godina mlađi, sigurno bi bio u privatnom biznisu. Ono što u tekstu slijedi, manje je priča o Lajči Skenderoviću, a više o posrnulom gigantu, nekadašnjem »carstvu dobre hrane«, u čijem je razvoju Skenderović sudjelovao i čiju je kasniju propast nemoćno pratio.

PRVI SAVJETI: Mladi se pripravnik Lajčo Skenderović u »29. novembru« zaposlio odmah nakon završenog studija biotehnologije u Zagrebu 1966. godine. Imao je, veli, ponuda već tada da ode u Zaprešić ili Požarevac, u tamošnje mesne industrije, ali odlučio je ostati u Subotici, jer je ovdje prepoznao stvaranje dobrog tima, koji bi ovu, već tada solidnu tvornicu mogao uzdignuti u rang velikih proizvođača i izvoznika mesa i mesnih prerađevina.

»Temelje prilagođavanja zanatske proizvodnje industrijskoj u tadašnjoj tvornici postavili su prof. dr. Bartul Skenderović, doktor kemijskih znanosti, te veterinari Oto Oterbajn i Ranko Mileta«, kaže Lajčo Skenderović. »Bartul Skenderović je, moram to napomenuti, prvi u tadašnju SFRJ iz Amerike donio rafiniranu soju koja se može primijeniti u prehrambenoj proizvodnji. Imali smo tada i dobar tim tehnologa kao što su – Antal Barna, Tibor Rajčić, Joso Mamužić drugi, kao i dobar tim strojarski inženjera – Đula Gabriel, Arpad Kovač, Nikola Vojnić i drugi. Uz to, bio je tu i, mogu reći, legenda bačkih sanitarnih inspekcija, veterinar Pero Tumbas. Postojali su, dakle, preduvjeti da se nešto veliko uradi i ja sam odlučio tu započeti svoj radni vijek. I ostao sam do mirovine 1997. godine.«

Prvi savjet tada već iskusnog Bartula Skenderovića svom mladom prezimenjaku glasio je: »Moraš prvo biti dobar konj, pa onda kočijaš, ali pazi da ne ostaneš konj!« Lajčo Skenderović to nikad nije smetnuo s uma, pa je u poslu zapeo od samog početka. Kasnije mu je bilo lako »postati kočijašem«, odnosno voditi i usmjeravati nagli razvoj, praktički svjetski boom poduzeća.

»Već dvije godine nakon zapošljavanja postao sam voditelj strojarske obrade mesa, a od 1969. voditelj proizvodnje polutrajnih, kuhanih i suhomesnatih proizvoda. Od 1974. sam direktor cjelokupne proizvodnje u ‘29. novembru’ i predvodim 1700 radnika, od ukupno 2200 zaposlenika u tvornici.«

NAGLI RAZVOJ: Početak naglog razvoja »29. novembra« poklapa se s tim razdobljem. Tvrtka napreduje u tehnologiji i investicijama. Krupnim koracima osvaja europske i svjetske standarde, potiskuje konkurenciju i na teritoriju SFRJ postaje najveći izvoznik u branši. 

»Zlatno doba ‘29. novembra’ traje od 1980. do 1990. godine«, priča Lajčo Skenderović. »Tih smo godina, recimo, svakoga dana samo u SAD izvozili 12 do 14 tona polukonzervirane šunke. Osim toga, izvozili smo robu, najviše trajne konzerve, u skoro sve europske zemlje, gotova jela u Australiju, Kanadu i arapske zemlje, a svježe meso i trajne konzerve u sve zemlje tadašnje Europske zajednice. Naravno, treba znati da su zahtijevani standardi već tada u tim zemljama bili na izrazito visokoj razini, roba je morala zadovoljiti sve tehničke, tehnološke i higijenske uvjete, koji su bili propisani i koji su se morali strogo poštovati. Nama nikad niti jedan kontingent nije vraćen.«

ZLATNE GODINE: Za to zlatno doba »29. novembra« vezuje se ime tadašnjeg generalnog direktora Tomislava Karadžića, poznatog poduzetnika i nogometnog djelatnika. Premda o Karadžiću javnost i danas ima različito mišljenje, Lajčo Skenderović o svom tadašnjem kolegi i glavnom pretpostavljenom nema dvojbi:

»Tomislav Karadžić me je postavio za svog pomoćnika i nikada se nije miješao u moj posao. Imao je puno povjerenje u mene i znao je govoriti: ‘Lajčo, ti u tvornicu zaposli koga hoćeš, a svi ostali moraju ići na komisiju.’ Puno sam naših ljudi tih godina zaposlio. S Karadžićem smo uveli najsuvremeniju proizvodnu liniju uvezenu iz Amerike, prvi smo u SFRJ započeli različite vrste proizvodnje – pakiranje šunke i plećke u višeslojnu foliju, prvi uveli alu-pakiranje, prvi počeli proizvodnju gotovih jela, čajne kobasice…«

Lajčo Skenderović i danas tvrdi kako je takvom razvoju tvornice najviše pridonijelo to što je Tomislav Karadžić stručnjake »29. novembra« slao da putuju po svijetu i upoznaju nove tehnologije i to onda primijene kod kuće. Sam Lajčo Skenderović obišao je veliki dio svijeta, od SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Nizozemske, Francuske, Danske, preko Rusije, Češke, Grčke, Mađarske, do Iraka, Kuvajta… Tih se godina u tvornici dnevno klalo do 250 junadi, od 1300 do 1360 svinja, nekad i 1700 dnevno. I sve je imalo kupca, najčešće u inozemstvu.

CRNE GODINE: Zlatne godine iznenada su zamijenjene crnim godinama. Inflacija, ratovi, gubitak tržišta, sankcije – za kratko su vrijeme urušili ono što se desetljećima gradilo i što je držalo korak s razvijenima. Karadžić je otišao iz tvrtke, a njegovi nasljednici nisu se uspjeli izboriti s novom situacijom na koju, objektivno, nisu niti mogli puno utjecati. Prema riječima Lajče Skenderovića, početkom 90-ih tadašnji generalni direktor »29. novembra« počeo je dobivati naloge iz SPS-a i JUL-a da robu šalje na bojišnicu, odnosno u novonastale srpske paradržave u BiH i Hrvatskoj. Ta roba ili nikada nije naplaćena (1500 tona), ili je naplaćivana bezvrijednim inflatornim dinarima.

»Konkurencija je postupala pametnije«, priča Lajčo Skenderović. »Neoplanta i Carnex su, recimo, tih godina proizvodili jako malo, pa su im i gubitci bili puno manji. Nažalost, iz ‘29. novembra’ tada je isisan život i tvornica se više nikad nije oporavila. Jedva sam čekao da ispunim prvi uvjet i 1997. otišao sam u mirovinu.«

POLITIČKI NALOZI: Tih godina nisu u tvrtku stizali samo nalozi iz političkog vrha grada, nego je bilo i puno raznih provokacija. Kada se, primjerice, jedan tadašnji inspektor javno hvalisao kako se grlio s Arkanom, Lajčo Skenderović je, kaže, reagirao tako što mu je javno odgovorio kako to nije za hvalu, jer je taj čovjek ratni zločinac i da će mu se suditi. Odmah je smijenjen s dužnosti pomoćnika generalnog direktora. No, to nije dugo trajalo, baš kao što ništa u ovozemaljskom životu ne traje vječno. 

»Tadašnji narodni zastupnik u Skupštini Srbije, radikal, rekao je, recimo, da sam ja ‘smjestio srpske izbjeglice’ u vikend kućice ‘29. novembra’ na Paliću. Naravno da s tim nisam imao nikakve veze, ali su valjda htjeli da me se familija odrekne«, prepričava Skenderović skoro kao anegdotu jedan od tipičnih slučajeva iz tog vremena.

Roba se iz »29. novembra« slala na bosanska i hrvatska područja novoformiranih »krajina« čak i poslije Oluje i Daytona. Politika je bila jača od gospodarskih interesa. Svi kasniji generalni direktori nisu mogli ponovno pokrenuti tvornicu i ona je ostala na dnu. Nedavno je ona i privatizirana i vlasnika je dobila za bijednu cijenu. Svima je jasno kako posrnuli div vjerojatno nema niti minimalne šanse da se uspravi. Tako je krug zatvoren – od Conen-Hartmannovih početaka, preko nacionalizacije i početnog komunističkog tavorenja, do svjetski priznatih visina i na koncu – do propasti. Sudbina »29. novembra« zapravo je sudbina gotovo svih dobrih poduzeća iz druge polovice XX. stoljeća na prostoru sadašnje države. Imajući u vidu općepoznato kratko pamćenje ljudi, teško je da ovaj i svi drugi slični primjeri mogu biti poučni. I dalje će biti moguće začas upropastiti ono u što su generacije ulagale. Potrebna je samo jedna pogrešna odluka i eto vraga. 

Zvonimir Perušić