Arhiv tekstova

O mrtvima sve najbolje... A živima još možemo govoriti, pisati, iznositi osobne ili općenite ocjene, stavove pa i intrige. Kako bismo izbjegli onu – e da smo mu to rekli za života – dobro je u svom okruženju, u svom narodu podsjetiti na riječ PRIZNANJE za kojom teži svako ljudsko biće, još od najranijeg djetinjstva kada prva priznanja za dobro učinjeno djelo dolaze od roditelja, a potom učitelja, prijatelja i drugih iz okoline.

Priznanje je glagolska imenica i označava odavanje poštovanja komu za uspjeh, zasluge, doprinos u radu. Može značiti i priznanje nečijega statusa (poput priznanja neke države), a poznajemo i izraz priznanja krivice (koje može biti i iznuđeno). Ovoga puta priznanje ćemo razmotriti u prvom značenju, koje bi kao institucija moralo živjeti u našoj, hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji. O povijesti jednoga naroda govore zapisi i sjećanja na ljude koji su stvarali, ostavljali neprolazno i često neprocjenjivo bogatstvo u kulturi, politici i gospodarstvu. 

RADOVATI SE USPJEHU STVARAOCA: Razlog za pisanje ovoga teksta nametnuo se još početkom godine, u trenutku iniciranja nagrade za književno stvaralaštvo. Članovi inicijative za ustanovljenje nagrade bili su svjesni kako hrvatska zajednica ima tek »Antušovu nagradu« Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, kao jedino priznanje osobama, institucijama i obiteljima za doprinos u očuvanju nacionalnog identiteta, a vezana je za prostor Subotice. U razgovoru o nagradi pojavili su se strahovi zbog uskog kruga ljudi koji odlučuju o nagradi, o mogućoj zavisti, ljubomori i želji da se degradira nečiji uspjeh. A onda je napravljen presjek uspjeha naših ljudi izvan sredine u kojoj djeluju i, unatoč nezainteresiranosti hrvatskih medija, u Hrvatskoj je bilo uspješnih nastupa Hrvata iz Vojvodine, bilo je i nagrada. Dakle, vrijednosti su našle pukotinu i isplivale same po sebi. A što bi se tek dogodilo kada bismo se i mi ovdje radovali uspjehu naših stvaraoca i poticali na rad, vrednovali i čak sustavno, institucionalno prezentirali to stvaralaštvo u stručnim krugovima ovdje, u matičnoj domovini i u zemljama u okruženju! Iako još nema svijesti o potrebi društvenog priznanja na razini šire zajednice, vjerujem kako bi upravo priznanje drugima za rad bilo pokretač napretka u zajednici. Mladi često gledaju primjere starijih i nerado se odlučuju na bavljenje onim što nema javnu potporu. Vide koliko je »struja« unutar institucija, koliko je važno pripadati nekom »društvu«, jer ćeš lakše napredovati. A mladima je upravo napredak motiv za uključivanje u rad i često sumnjaju u razlog nečije podrške, poučeni mnogim lošim iskustvima. Iskustvo nam govori i to da priznanje ne daju uvijek oni koji imaju, nego oni koji žele dati i ukazati na tuđe vrijednosti.

Dok smo nedavno gledali kako se zbog priznanja i počasti američkom predsjedniku Bushu zatvaraju šahtovi, »čiste«  ulice od prolaznika, automobila, koševa za smeće, spuštaju rolete, američku pomorsku flotu u Jadranu, novinare koji nam govore koja su se vrata otvorila na crnom automobilu, činili smo to stoga što je u rukama toga čovjeka bijeli kovčeg s nuklearnim šiframa i uza nj mala neprobojna kabina u koju bi se sklonio ako bi se našao u opasnosti. Mi bismo ipak željeli izraziti priznanje onima kojih se ne bojimo, već cijenimo njihovu stručnost, požrtvovnost i ugled stvoren u narodu. Kakva razlika u priznanju! 

POŠTOVANJE RAZLIČITOS-TI: Gledala sam prije nekoliko dana, u Bologni, i naša dva studenta na svečanom proglašenju »laureatima« na Fakultetu poličkih znanosti. Oboje su bili stranci u tuđoj zemlji, u društvu mnogobrojnih stranaca. Svi su se uvažavali, čestitali na uspjehu i skupa radovali. Što mi ovdje znamo o uspjesima naših mladih ljudi? Jesmo li proslavili njihove uspjehe u zajednici? Ili ih puštamo da se nekako uklope?! Da, mnogi se uklope, za neke više i ne čujemo.       

Vrijeme je za otvaranje prostora za komunikaciju, za stvaranje dijaloške forme komuniciranja u kojem suprotno mišljenje neće značiti neprijateljstvo. Hoće li se u ovo uključiti Hrvatsko nacionalno vijeće, hoće li se neke institucije same pokrenuti? Ako priznamo pravo na priznanje drugima, nama vrijednost neće pasti. Svijest o potrebi priznanja raste u mnogim sredinama, u mnogim hrvatskim institucijama. Nadu mi budi Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u kojem bi se mogla valorizirati sva kulturna stečevina i na tom temelju vrednovati individualni i institucionalni doprinos hrvatskoj kulturi i identitetu. Uvažavanjem tuđeg uspjeha unutar samih sebe, i kao narod ćemo stjecati ugled u široj sredini. Godišnje priznanje i nagrada pojedincima i institucijama moglo bi već ove godine zaživjeti i time bi započelo vrijeme poštivanja različitosti, prava na uspjeh. Tko će ovo pokrenuti?   g