Arhiv tekstova

Dvodnevni posjet Zagrebu predsjednika Busha, kamo je doputovao iz Bukurešta, imao je tri okosnice: susret s predsjednikom RH Stjepanom Mesićem i s predsjednikom hrvatske Vlade dr. Ivom Sanaderom, te govor hrvatskim građanima na gornjogradskom Trgu sv. Marka. Cijeli je posjet uz sve druge političke učinke i poruke protekao ipak u znaku pozivnice Hrvatskoj za članstvo u NATO-u, koja joj je bila upućena dan ranije iz rumunjske metropole. To se može zaključiti iz: svih govora američkog predsjednika i vrlo visokog izaslanstva koje ga je, svakako ne slučajno, pratilo u Zagrebu na čelu s državnom tajnicom Condoleezzom Rice. 

Jednako se tako NATO-ova pozivnica »čitala« i u njegovom pozdravu hrvatskim vojnicima na hrvatskom jeziku, simpatično izgovorenog, istina, uz malu pomoć podsjetnika na papiriću tijekom protokolarnog dolaska na Pantovčak na večeru kod hrvatskog predsjednika Mesića, i njegova pojedinačnog rukovanja sa svakim hrvatskim vojnikom iz ISAF-a prije odlaska iz zagrebačke zrakoplovne luke Pleso. O ocjeni da je članstvo u NATO-u do sada najveći politički uspjeh Hrvatske, u nastupima najviših hrvatskih državnih dužnosnika, suvišno je uopće govoriti. Ona je tih dana, jednako kao i nakon odlaska američkih gostiju, bila »alfa i omega« svih njihovih govora. 

»NITKO VAM NEĆE MOĆI UZETI SLOBODU«: S motrišta običnih građana, ne samo hrvatskih, potrebno je barem ukratko istaknuti i lice i naličje hrvatskog ulaska u NATO, posebice što oni nisu bili objetivno informirani o svim pozitivnim i negativnim stranama za Hrvatsku tog povijesnog događaja. 

Prvo, Hrvatska je u geostarteškom kontekstu postala bliski američki saveznik bez obzira na njezinu veličinu, brojnost, gospodarske potencijale i drugo, što je temeljem svih dosadašnjih povijesnih iskustava svakako veliki dobitak. To je otvoreno potvrdio i američki predsjednik Bush u svojoj zdravci na svečanoj večeri, koju je u njegovu čast priredio predsjednik Mesić, rekavši uz ostalo: »Vrlo mi je drago što sam u vašoj prekrasnoj zemlji. Cijenimo vaše toplo gostoprimstvo i slavimo pozivnicu koju ste dobili da postanete jedan od najbližih američkih saveznika. Rekli ste da ste iz male zemlje. Impresioniran sam velikim srcima... Odajem priznanje narodu vaše zemlje za hrabrost i volju da pomogne mladoj demokraciji u Afganistanu da procvjeta i uspije. Cijenimo prijatelje koji su se suočili sa zlom i razumiju da postoji bolje sutra. Gospodine predsjedniče, donosim pozdrave svoje zemlje vašoj prekrasnoj državi. Čast mi je da ste naš dobar saveznik. Dižem čašu Vama i divnim ljudima Hrvatske.«

Drugi pozitivan učinak je - članstvo u NATO-u Hrvatskoj će sigurno pomoći u pristupanju Europskoj Uniji, jer, kako to političari vole isticati bez obzira u kojoj mjeri to ima veze sa stvarnošću, NATO nije samo vojni savez, nego i savez država koje gaje jednake vrijednosti. To je također u spomenutoj zdravici predsjedniku Mesiću potvrdio američki predsjednik: »Ponosni smo na naše odnose, gospodine predsjedniče, dijelimo zajedničke vrijednosti, vjerujemo u ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Vjerujemo da je Stvoritelj svakom muškarcu, ženi i djetetu na Zemlji dao veliki dar slobode.« 

O vojno-sigurnosnom učinku i stabilnosti u regiji u konteksu nekog međudržavnog konflikta nije potrebno puno objašnjavati. Zato je ne samo hrvatskoj nego i široj javnosti sa zagrebačkog Trga sv. Marka američki predsjednik poručio: »Ako vašem narodu ubuduće zaprijeti bilo kakva opasnost, Amerika i NATO bit će uz vas. I nitko vam neće moći oduzeti slobodu.«  

Potrebno je spomenuti i gospodarski učinak u konteksu intenziviranja bilateralnih američko-hrvatskih donosa, o čemu je bilo riječi na susretu predsjednika Busha i dr. Sanadera. I to je nagovijestio američki predsjednik: »Vjerujemo da tržišta mogu osloboditi poduzetnički duh naših naroda...«

POSJET KOJI NE RJEŠAVA PROBLEME:

No, potrebno je objektivno ukazati i na »drugu stranu medalje«, što hrvatskoj javnosti nije učinjeno, tako da danas gotovo nitko od njezinih građana nema pojma koliko će milijuna eura stajati godišnja »članarina« u NATO-u, koliko će se, barem približno, novca morati utrošiti u modernizaciju naoružanja Hrvatske vojske u skladu s NATO-ovim standardima i sl. Mnogi su također ostali bez odgovora: koliko će Hrvatska doista moći samostalno odlučivati u zahtjevima za slanjem njezinih vojnika u raznovrsne NATO-ove mirovne, često i kvazi-mirovne, misije diljem svijeta? Naime, već i do sada, dok još nije bila članicom NATO-a, broj se pripadnika hrvatskih Oružanih snaga u okviru operacije ISAF, koja traje već četvrtu godinu u Afganistanu, stalno povećava. Trenutno je razmješten 11. nacionalni kontingent, što znači da je od početka angažmana u veljači 2003. do sada obavljeno već 11 šestomjesečnih rotacija. Zadnji hrvatski kontingent četiri puta je veći od prvog, te broji 200 pripadnika. U 2008. planira se daljnje povećanje kontingenta sukladno odluci Vlade, koja ove godine predviđa povećanje do maksimalno 300 vojnika.

Dakle, dvodnevni posjet američkog predsjednika Georga W. Busha Hrvatskoj pamtit će osim svih hrvatskih građana i oni iz drugih zemalja koji prema njoj imaju prijateljski odnos i oni joj nisu previše skloni. Mnogi će te dane pamtiti jer je posjet pridonio, što je neosporno, čvršćem pozicioniranju Hrvatske na političkoj karti Europe i njezinom boljem sigurosno-vojnom položaju. No, pamtit će ga i hrvatska sirotinja kada se jednoga dana u Hrvatsku budu dovozile crne plastične vreće s poginulim hrvatskim vojnicima s jedne od mnogih NATO-ovih misija diljem svijeta. To sigurno neće biti sinovi ili rodbina hrvatskih predsjednika: Države, Vlade i Sabora, hrvatskih ministara, saborskih zastupnika, župana, gradonačelnika ili tajkuna, ali kotač povijesti (pa i hrvatske) je nezaustavljiv i nikada nije imao puno razumijevanje za »kolateralne žrtve«. Stoga, svim građanima Hrvatske, koji su oduševljeni, manje sretni ili ogorčeni – sretan put u NATO!   

 

Tomislav Vuković