Arhiv tekstova

Trenerska biografija mladog košarkaškog stručnjaka iz Subotice Igora Skočovskog (1973.), iako relativno kratka, već je ispunjena brojnim odličjima s najvećih europskih i svjetskih juniorskih natjecanja. U ponekad nezahvalnoj ulozi pomoćnog trenera pokazao se itekako zahvalan prvim reprezentativnim stručnjacima kojima je asistirao i u svoj rodni grad redovito se vraćao u slavodobitničkoj ulozi.

Poput gotovo svih košarkaških trenera prvi dio Vaše sportske biografije ima i godine aktivnog igranja. 

Igrao sam za sve mlađe selekcije »Spartaka«, a godinu dana sam proveo igrajući na kole-džu u SAD (Millwaukee, Wisconsin). Izdvojio bih  naslov viceprvaka bivše SFRJ u juniorskoj konkurenciji, uz prateće naslove na  pokrajinskoj i republičkoj razini. Košarku sam aktivno igrao sve do 26. godine, kada sam svoje afinitete preusmjerio prema trenerskom pozivu.

Iako po godinama još uvijek mladi, na trenerskoj klupi u ulozi prvog asistenta imate već solidan staž. Kako je došlo do odluke da s terena pređete uz njegovu rubnu crtu?

Određeni dio zasluga imaju i moji nekadašnji treneri, od kojih bih izdvojio Jokana Ivića, koji su mi prenijeli »želju« za prenošenjem košarkaškog znanja i koja se kod mene osnažila u odluku da se profesionalno bavim trenerskim pozivom. Službeni prelazak uz rubnu crtu terena dogodio se 2001. godine, kada sam dobio svoj prvi angažman kao pomoćnik trenera Steve Ćupića u radu s prvom ekipom ŽKK »Spartaka«.

A kako je teklo Vaše stručno usvršavanje?

Prvo sam morao proći tečaj za operativnog trenera, nakon kojeg je uslijedio rad s mlađim kategorijama u trajanju od šest mjeseci. Druga etapa stručnog usavršavanja je uslijedila upisivanjem Više trenerske škole na kojoj sam nedavno diplomirao i stekao zvanje višeg košarkaškog trenera.

S kojim ste sve klupskim selekcijama radili proteklih godina?

Kadetska ekipa djevojaka Spartaka osvojila je 2003. godine prvenstvo Srbije i Crne Gore, a zatim je uslijedio rad s juniorkama i seniorkama, s kojima i danas radim u ulozi asistenta prvog trenera Lukića.

Odličan klupski rad preporučio Vas je i za mjesto na reprezentativnoj klupi, koja se u Vašem slučaju čak i »pozlatila«. Što ste sve uspjeli osvojiti na velikim natjecanjima?

Na EP za kadetkinje u Torinu (Italija) osvojena je srebrna medalja, juniorke su 2005. godine na EP u Budimpešti (Mađarska) osvojile zlato, zatim na EP u Španjolskoj (Tenerife) srebro, a kulminaciju čini bronca 2007. godine na juniorskom EP u Bratislavi (Slovačka).

Impresivnom nizu uspjeha, uz kontinuitet sjajnih odličja, zajednička je poveznica i Vaš isključivi rad u ženskoj košarci. Zbog čega ste se baš za to oprijedelili?

Ženska košarka predstavlja specifičan rad prepun izazova u kojemu dominira, u velikoj mjeri, psihologija, a krasi je i zahvalniji i bolji odnos na relaciji trener – igračice.

Reprezentativni uspjesi, vratimo se još malo na njih, kao da u najboljem primjeru potvrđuju ovu konstataciju. Kako biste Vi pojasnili zapažene uspjehe ženske juniorske košarke s ovih prostora?

Ponajprije, na našim prostorima postoji mnogo bolji sustav organiziranja rada i natjecanja, a natjecanja započinju već u dobi od 12 godina. S druge strane, djevojke krasi veća ljubav i želja za uspjehom, što se evidentno potvrđuje uspješnim nastupima na velikim natjecanjima.

Kao sada već diplomirani trener, i kroz nekadašnju igru i današnji trenerski rad, susreli ste se s promjenama, koje je postupno doživljavala moderna košarka. Kakva je ona danas, gledana iz Vašeg stručnog kuta?

Sve očitiji je napredak u brzini, snazi i taktičko-tehničkoj zahtijevnosti u kojoj uloga trenera postaje sve važnija. Trening je također bitan faktor suvremene koncepcije, jer, primjerice, seniorke znaju trenirati i do 8 puta tjedno u nastojanju postizanja optimalne forme, dok juniorke moraju trenirati barem 5 puta. Jer, košarku ne čine samo izrazito talentirane, nego i one tzv. »zahvalne« igračice, koje s puno manje talenta, ali uz puno volje i želje, uspijevaju odlično igrati.

Na koncu, kakav je Vaš pogled prema Vašoj daljnjoj košarkaškoj budućnosti?

Do daljnjeg ću obavljati dužnost pomoćnog trenera, ali razmišljam i o samostalnom vođenju neke seniorske ekipe u budućnosti, u državi ili inozemstvu, opet ovisno o nekoj adekvatnoj i odgovarajućoj ponudi.

g