Arhiv tekstova

Prošao je Uskrs. Prošla je Korizma. Kroz Korizmu smo nebrojeno puta čuli poziv na obraćenje. Obraćenje je proces u komu čovjek vidi svoje nedostatke i pokušava ih ispraviti. Taj proces je u svakoj osobi, ali je i u zajednici. Na obraćenje je pozvan pojedinac, ali je pozvana i zajednica. Jasno, ponajprije zajednica Crkve. No, ako cijelo društvo gledamo kao jednu veliku zajednicu, onda evanđeoske vrednote obraćenja nisu privilegij samo vjernika, nego je to poziv svakom dobronamjernom čovjeku. Dakle, i svakoj dobronamjernoj zajednici. Ovih dana sam bio na dva važna sastanka naše zajednice. Osjećao sam se jako nelagodno. Prvo zato što zajednica nije bila zajednica, nego samo skup pojedinaca, gdje je svatko iz svoje perspektive gledao u svom pravcu i, smijem reći, »štitio svoje interese«. Nije štitio ni dobar glas, ni tuđu poštenu namjeru, a još manje slušao tuđe sugestije. Jednom riječju, bilo je mučno biti zatvoren u dvorani gdje se ljudi ne susreću dovoljno odgovorno kao zajednica, nego kao suprotstavljeni pojedinci. Dokle tako? Čini mi se da sam prečuo, a i oni, poziv na obraćenje, koji uvijek ima u središtu opće dobro, a ne vlastite interese. Poslužit ću se s dva zorna primjera kako bih pomogao i sebi i vama, ne bi li moglo biti sutra bolje nego što je danas.

DOBRO I ZLO: Među tolikim osobama kojima se naš Gospodin mogao ukazati izabrao je prvoga među grješnicima, Savla iz Tarza: čovjeka ogrezla u zlu, koji je progonio Crkvu, ubijao pojedince, prisiljavajući ih da zaniječu svoju vjeru. Sposobnost činiti zlo također je moguća sposobnost i učiniti dobro. Pripazimo na ovu rečenicu. Svi smo, nažalost, sposobni činiti zlo. Obraćenje se sastoji u tome da se istom energijom i s istim snagama može činiti i dobro. Ne znam jesmo li dovoljno svjesni da se zajedništvo u zajednici izgrađuje samo tako da se gleda samo u pravcu dobra, i to općega dobra, i da se stavlja u službu dobra i to onoga dobra koje je za sve nas. Savao je postao Pavao – posuda izabrana da čini dobro. Svi znamo da su dugo vremena vodopadi Niagare bili izvor mnogih nedaća za Sjedinjene Države i Kanadu, jer su veoma često plavili velike površine obiju zemalja i tako onemogućivali svaku vrstu zemljoradnje. Jednom je neki čovjek rekao: »Ako ovi vodopadi imaju toliku snagu rušenja, moraju imati i snagu za dobro!« Pristupili su gradnji brana i na završetku postavili turbine. Danas Niagarini vodopadi daju puno električne energije za obje zemlje, a tribine služe za uživanje u ljepotama jedinstvenih vodopada. Uloga Crkve je da od ljudi traži najbolje, moli za njih i učini sve da ih privede obraćenju! Znajmo da bi oni mogli postati veliki blagoslov. To isto vrijedi i za nas same. Naravno i za mene. 

PREOBRAĆENJE: Neki je kovač imao sina koji mu je razdirao srce svojim nevaljanim i neurednim životom. U nevolji, ne znajući što bi učinio, otac je počeo na ulazna vrata svoje kuće svaki put zabijati po jedan čavao kada bi god čuo ili doznao da je njegov sin napravio kakvo zlo djelo ili učinio teški grijeh. U veoma kratku razdoblju vrata su bila puna čavala tako da su izazivala pozornost prolaznika. To je doznao i sin, koji je već davno pobjegao u daleku zemlju. Pomalo je počeo razmišljati o tim svojim nevoljama, jer su mu dosadili glasovi koji su o njemu dolazili iz rodnoga kraja. Odlučio se javiti ocu i zamoliti ga za oproštenje. Čim je to otac čuo odmah je otišao k vratima i izvadio prvi čavao, koji je bio u vratima. Malo nakon toga sin je počeo moliti Boga tako da su ubrzano počele stizati dobre vijesti o njemu. Nakon svake takve vijesti otac bi izvadio po jedan čavao iz vrata. Došao je dan kada se sin vratio kao pošteni i časni čovjek u rodni kraj, svojoj obitelji i svomu ocu. Gotovo da je postao svetac na ovoj zemlji, tako da je ocu bio posebno veselje. Nestao je i posljednji čavao s ulaznih vrata. Tek je tada otac pokazao sinu vrata i objasnio mu što se događalo. Na to je sin odgovorio: »Da, čavli su nestali, ali su rupe ostale.«

U takvoj situaciji se nalazimo često nakon spomenutih sastanaka. Možda uvrede i nepravednosti ispravimo, ali ostaje u duši rana. Ovaj otac je bio radostan da je dočekao da može odgovoriti sinu da ima Netko tko će zatvoriti nastale rupe. U Izaiji proroku (53,10) kaže se da će doći (da je došao) Spasitelj, koji će se ne samo žrtvovati za naše grijehe, nego će ih i oprati, odnijeti sa svojom žrtvom, i nagraditi one čijih čavala više nema u vratima. Nagradit će one koji se budu potrudili svojim životom istrijebiti i iskorijeniti počinjene grijehe. Onaj koji je oprao naše grijehe očistio nas je kao da nismo nikada griješili i oprao nas da smo postali bjelji od snijega. Njegovom pomoći nastojmo zauvijek ostati tako čisti. Ponovno otkrivamo ulogu Crkve u našoj zajednici. Po Isusu Kristu i Isusom Kristom autentično zaliječiti rane, koje su nastale od čavala. To nas čeka i to nam je poslanje.

 g