Arhiv tekstova

Subotički pjesnik, esejist i romanopisac Lazar Francišković (Subotica, 4. srpnja 1948.), osnovnu školu i gimnaziju završio je u Subotici, gdje pohađa i studij na Ekonomskom fakultetu. Od sedamdesetih godina XX. stoljeća objavljuje u časopisima »Rukovet«, »Üzenet«, »Polja«, »Dometi«, »Klasje naših ravni«  i drugim književnim publikacijama. Do sada su mu tiskane knjige: – »Zov reči« (ciklus »Mrginj«, s V. Đurićem i I. Manđusovim), Subotica 1977; – »Utva bez krila«, Subotica 1980; – »Biblioteka, Gradska kuća, Fontana«, Subotica 1998; – Stara crkva, Subotica 2000; – »Skaska o vatri«, Subotica 2003; – »Hodočasnik«, Subotica 2004; – »Hodočasnik II«, Subotica 2006. 

Franciškovićeve stihove i prozu prožima nostalgično-meditativna sjeta, dok uspostavlja dijalog s ljepotom bačke ravnice, rasutim salašima, samoćom i tradicijskim reliktima predaka, a samo je gdjekada smjenjuje optimistična predikacija i tada pjesnik ponesen predmnijeva: »Doći će vrijeme kad razorena varoš Bajkom će granut«. Sukladno tematici u njegov standardnojezični leksik, utkane su dijalekatne riječi i izrazi, pa i cijeli nizovi lingvističkih i mjestopisnih artefakata, tragom skrbi za bačku bunjevačku ikavicu i lokalitete užeg zavičaja. Između njih i svakodnevnog okruženja Francišković – u ne uvijek naklonjenoj suvremenosti – traži pojedinca, čovjeka skrivena sa svojom intimom. U njoj pjesnik nastoji pronaći amalgam središta i ishodište svakog pravaca kretanja. Napose, vlastita. 

KREATIVNA SAMOSTALNOST: Dok pjeva »o tišini, koja u svitanju zri«, »o pupoljcima u bašti«, »o Posljednjoj večeri«, »o ljudima i obalama sadržanima u knjizi vremena«, »o legendama i pričama« Francišković zajedno s čitateljem prepoznaje »miris procvala žita, hodom Putnika, koritom rijeke prije njega«. Svjedočeći nam ovom knjigom stihova do koje je mjere kreativna moć samostalna i zbog čega ovo dobro ne podliježe nadzoru volje, svijesti, vjere. Ponajviše jer je dar, koji omogućava sponu između lirskog subjekta i razumom nedohvatnoga Boga. Unatoč tomu, taj dar nije bezgraničan, dapače potrošiv je budući da svaki ljudski talent sadrži čovjeku svojstvene izražajne mogućnosti i domete, stoga može i treba biti usmjeravan, i s mjerom korišten. Ukoliko lirski subjekt svlada vještinu, kada će i kako Muzi pritezati uzde. Ne radi Muzina, već vlastita zamora! Jer uzalud je i Muza, ako će pjesnik usput zanijemjeti! Tijekom ovog rizičnog hoda koji, upravo radi govora nužno protječe i u razdobljima šutnje, pjesnik uči prepoznavati krhotine vlastite kreativnosti, ispituje i pronalazi joj sastavna mjesta, uronjen u šutljivu kontemplaciju, a iza svakog načinjenog koraka, spajaju se i izjednačavaju lirski subjekt i njegova darovitost, postajući mu i dostupnim dobrom, što je, možebitna, mada zacijelo ne i jedina, svrha ovoga putovanja. Tek tada je uistinu naučen osluškivati »šum galeba u nebu bez oblaka. Vjetra mir. Premoren od misli i duga puta«, i spoznati da su: »Nada i Vjera k’o grozd sliven u zviježđe bagrema« pa (p)ostaje Putnik, a »ispred njega dvanaest plemena svijeta«, to narod je koji vjeruje riječima: »A ne radi čudesa« i s razlogom podsjeća: »Propovijedajući riječ Božju trebamo osluškujuć praštat drugima«. Pjesnik, dakako, motri i onu drugu stranu vidljiva svijeta u kojem;  godišnja doba ne postoje samo kao bogomdana prilika za poljodjelca, gdje proljeće nije namijenjeno samo oranju, ljeto žetvi, jesen berbi, zima počinku, dokle god ga veličanstvena bjelina snijega, mami u blještavu pustoš, razbuđujući izazov lutanja. Jednako kao i vrelina suhosti tajnovite pustinje, dok sve nas: »Uporno plavet neba drma«. 

BEZ PREPOZNATLJIVIH UZORA: Prepoznatljivost pjesničkog postupka L. Franciškovića na mikro i makrostilističkoj razini, uz izrazitu koherenciju stihova, i u ovoj knjizi ostvarena je prepletanjem zvukovnih i sintaktičkih podudarnosti. U pokušaju raščlambe mahom kratkih pjesničkih cjelina, čitatelj najprije uočava svedenu odmjerenost i uravnoteženost stiha, a kada je ona promišljeno narušena, ukazuje mu se tek jedan od pjesničkih načina koji svjedoči o čuvstvima, razini uzbuđenosti,  stanju  zanosa, približavanja uma božjim promislima. Dodajmo, u pokušaju sagledavanja umjetničke osebujnosti ovoga i drugih Franciškovićevih pjesničkih djela (pa i onih u prozi), nećemo pronaći prepoznatljive književne uzore i izvore, kao što je kod njega uzaludno tražiti aktualne aluzije i motive, ili pomodne retoričke topose.

I prije pojave stihova »Graala« – kako navodi u nekim svojim radovima  dr. sc. Sanja Vulić, inače urednica ove knjige – Lazar Francišković je osigurao sebi mjesto u književnoj povijesti Hrvata iz Podunavlja, u kontinuitetu navlastitih pjesničkih poetika, koje usprkos ( »vanjske« i »unutarnje«) destrukcije i osporavanja do danas traju od Ilije Okrugića Srijemca i Ante Evetovića Miroljuba, preko A. Kokića, S. Bešlina, A. Jakšića, J. Kopilovića, A. Sekulića, L. Merkovića, I. Pančića, P. Vojnić Purčara, J. Melvinger, B. Jegića, V. Sekelja, M. Mikovića, S. Kulešević-Souček, Z. Sarića, T. Žigmanova i dr. U ovom duhovno-poetičkom prostoru Francišković ima ne samo kronologijom utvrđeno, već nadasve vrijednostima vlastita stvaralaštva određeno mjesto, budući da se i u »Graalu«, kako zapaža S. Vulić: »odražava cijeli pjesnikov život, protkan vječnim traganjem, duboko prožet jekom djetinjstva i slutnjom svojih duhovnih prethodnika koji se nisu zadovoljavali danom stvarnošću«.                  g