Arhiv tekstova

Danijela Dulić (1984.) završila je Kemijsku tehnološku školu, te se osposobila za proizvođača prehrambenih proi-zvoda. 

Od sedmog osnovne do drugog srednje svirala je tamburu, a ravnateljica joj je bila Jelena Jeramazović. Poslije se upisala na folklor i za godinu dana plesanja nastupala je u Bajmoku, Maloj Bosni, i subotičkoj Gradskoj kući. Od svega joj se najviše svidjelo okupljanje i druženje mladih iz folklornog društva. Bavila se dugo i pjevanjem, a i dan-danas pjeva u crkvenom zboru, što joj ispunjava srce i dušu. 

ODLAZAK U NJEMAČKU: »Kako bih pomogla svojoj obitelji, 2003. sam otišla u Njemačku kod djeda i babe, živjeti i raditi. Na početku mi je bilo veoma teško jer sam se odvojila od obitelji. Nisam znala njemački jezik nego sam se sporazumijevala na engleskom. Kasnije sam upisala tečaj na Goethe institutu u Frankfurtu i sada perfektno govorim njemački. Uz djedovu preporuku upoznala sam obitelj, koja me je vremenom mnogo zavoljela, i već pet godina radim kod njih. Oni mi nalaze razne poslove kao što su – spremanje po kućama i čuvanje djece, što mi uopće nije teško s obzirom da volim provoditi vrijeme s djecom. Veliki sam ljubitelj životinja, pa često šećem obiteljske pse po prelijepim parkovima koji su puni zelenila, fontana i cvijeća. Slobodnog  vremena  nemam mnogo jer se radi svaki dan od ujutro pa do navečer, jedino mi je nedjelja slobodna. Redovito idem u crkvu. Ima mnogo mladih Hrvata u Njemačkoj, neki se školuju, neki rade, pa se sv. mise održavaju na hrvatskom jeziku, dolaze svećenici iz Zagreba. Njemački narod mnogo cijeni ljude koji su došli iz drugih zemalja, ljude koji su napustili svoje najbliže kako bi radili i pomogli svojima. Imala sam i neka loša iskustva na početku u svezi s isplatom kod jedne obitelji, ali sam ih na vrijeme napustila i sve se završilo mirnim putem. Mnogo mi je lakše zato što živim s babom i djedom pa ne moram plaćati smještaj, koji je u najmu obično skup. U Njemačkoj su cijene slične našima, ali su plaće puno veće pa su uvjeti života lakši i bolji. Svaka tri mjeseca dolazim doma, na tri do četiri tjedna i za to vrijeme primijetim koliko ljudi na žalost mora raditi dva, do tri posla samo da bi se preživjelo. Ne kažem da zarađujem jako puno, ali tamo mogu uštedjeti novac koji doma vrijedi malo više.«

U SUBOTICI: Kada je u Subotici, Danijeli nikada nije dosadno, najviše vremena voli provoditi sa svojom obitelji i s najboljim prijateljima još iz djetinjstva. Od samog početka aktivna je članica HUK »Lajčo Budanović« čiji je jedan od glavnih osnivača njezin otac Stipan Dulić, a sjedište se nalazi u njihovom domu u Maloj Bosni. Ta je prostorija prepuna raznih zahvalnica, diploma – roditelja, mlađeg brata koji se bavi glazbom, sestre koja uči malu djecu plesati folklor, i naravno Danijelinih fotografija. Veoma je vrijedna, kada je doma, pomaže mami oko spremanja, pravljenja kolača i voli iznenaditi ukućane ugodnim ručkom. Glazba je veoma smiruje. Obožava slušati tamburaše, Thompsona i Miroslava Škoru. Ne voli gledati horor filmove zato što poslije ne može zaspati i misli kako takvi filmovi mogu negativno utjecati na čovjeka. Voli izlaziti na mirna mjesta, gdje nema mnogo gužve, a najugodnije se osjeća u ozračju doma sa svojim društvom. Trenutak koji nikada neće moći zaboraviti je krizmanje, zato što je to po njezinu mišljenju nezaboravan događaj, kada stane pred biskupa i dobije pomazanje svetim uljem. Kaže kako bi, kada bi ljudi češće išli u crkvu na svetu misu i češće se molili Bogu, u svijetu bilo manje mržnje, rata i gladi. Još jedan nezaboravan događaj koji neće zaboraviti je kada je bila bandašica u Maloj Bosni. Od vjerskih blagdana najviše je ispunjavaju Uskrs i Božić, onda najviše vremena provodi s obitelji. Ne voli neiskrenost kod ljudi i zbog toga joj treba puno vremena kako bi upoznala neku osobu, počela joj vjerovati, kako bi joj se otvorila i ušla u dublji razgovor. 

»Za ljubav nemam puno vremena zato što se stalno vraćam u Njemačku, pa se ne želim vezivati, a od sljedeće godine planiram studirati ekonomiju u Hrvatskoj s obzirom da tamo imam rodbinu, pa bih boravila kod njih. Voljela bih biti nastavnica ili profesorica njemačkog zato što volim raditi s djecom.                                    g