Arhiv tekstova

Na uvodno pitanje – smatra li sebe pčelarom ili medarom – Franjo Šimić nema jednoznačan odgovor. Pčelar je, kaže, sigurno, jer se pčelama bavi intenzivno i dugo, a je li i medar – to više nije siguran. Nekad jest bio i to, onda kada je proizvodnja meda bila unosan posao radi kojeg su ljudi ostavljali radna mjesta u tvornicama, ali danas se o medarstvu, kao isplativoj grani poljoprivrede, teško može govoriti. Kao, uostalom, i o mnogim drugim djelatnostima kojima suvremeni život koči razvoj.

Franjo Šimić svoje je pčelarsko-medarsko iskustvo započeo prije skoro 30 godina, i to iz hobija. Prošao je put od hobista do profesionalca, da bi danas mogao konstatirati kako se njegov biznis vratio na razinu hobija, ali samo kada je riječ o isplativosti. Kada govorimo o poslu i posvećenosti poslu, i dalje je na razini profesionalca.

POČETAK: »Zanimanje za pčele i pčelarstvo javilo mi se onda kada sam počeo imati viška slobodnog vremena, prije skoro 30 godina«, priča Franjo Šimić, Subotičanin iz dijela grada koji se zove Bajskim Vinogradima. »Ne mogu reći kako je to u mom slučaju obiteljska tradicija, ali jest istina da sam tada od oca naslijedio četiri košnice od kojih sam u prvoj godini formirao pet pčelaca (društava). Od samog početka puno mi je pomagao prijatelj, danas pokojni Splićanin Marin Beović, koji je živio u Subotici i bio veliki stručnjak za pčelarstvo. Tih prvih pet košnica iznio sam u proljeće na ispašu na Kelebiju i – gotovo zaboravio na njih. Kada sam u kolovozu te godine otišao vidjeti što se s njima dešava, bio sam ugodno iznenađen, jer su košnice bile pune meda. Tada sam shvatio kako to može biti unosan biznis.«

To što je ljubitelj prirode, Franji Šimiću bio je dodatni motiv da razmisli o ozbiljnijem pristupu pčelarstvu, budući da se sav rad u ovoj djelatnosti odvija na otvorenom, vrlo često na predivnim proplancima, brdima i livadama ukrašenim cvjetovima voćaka i drugih biljaka. Već nakon te prve godine, kupio je cirkular i daske i počeo praviti košnice. Danas ih ima 90, u svakoj po jedan pčelac, koji u zimskom mirovanju broji oko 30.000 jedinki, a u aktivnom ljetnom razdoblju i do 70-80 tisuća pčela. Ima i kamion s prikolicom, doduše 1966. godište, specijaliziran za prijevoz košnica. Tim ih kamionom Šimić razvozi po zemlji tragajući za kvalitetnom ispašom. Velik posao, koji tijekom većeg dijela godine zahtijeva ne samo cijelog čovjeka, nego i cijelu obitelj.

SEOBE: »Zimski dio godine pčele držim uz Dunav, i to na potezu od Apatina do Bezdana«, kaže Franjo Šimić. »Takozvano zimsko spavanje pčela je zapravo njihov aktivan život u košnici. Tih zimskih mjeseci one ne izlaze iz košnice, jer ne podnose hladnoću. Već kada temperatura zraka vani  padne na plus 10 stupnjeva Celzija, mišići se na pčelinjim krilima umrtve i one ne mogu letjeti, praktički su nepokretne. Ali, to ne znači da ne mrdaju, dapače. Stvore tzv. klube, gdje se sve u jednoj košnici stisnu jedna uz drugu i neprekidnim radom svojih mišića održavaju potrebnu temperaturu u košnici. Ta je temperatura uvijek između 33 i 35 stupnjeva Celzija u košnici. U tim je mjesecima neophodno pčelama osigurati mir radi uspješnog prezimljavanja, zatim im treba dovoljne količine meda kojim se one hrane, dovod svježeg čistog zraka, te zaštita od bilo kakvog uznemiravanja, ljudskog ili životinjskog.«

Još i prije prvih znakova proljeća, ponekad već i u siječnju, kreće razdoblje ispaše. Prvo se javlja cvjetanje imele, parazita na topoli, potom u veljači ive (vrsta vrbe kod nas poznate kao cica-maca), pa onda maslačka i na kraju vrbe. Svega toga ima uz Dunav, zato Šimićeve pčele i jesu u to doba tamo.   

Nakon toga, u travnju, kreće cvjetanje uljane repice, pa dženarike i marelice, a onda i drugih voćaka. To je već polensko-nektarska paša i tad se javljaju prve kapljice meda. Tada i pčelci napreduju, dolazi do ekspanzije broja pčela i pojačavaju se njihove aktivnosti. Cvjetanje bagrema počinje oko 1. svibnja i tada kreće pravo ubiranje meda. Budući da na bačkim prostorima bagrema nema puno, a na ovoj peščari on često i smrzne, Franjo Šimić i ostali subotički pčelari svoje košnice kamionom sele u okolicu Beograda. U pčelarskom se žargonu česte selidbe u potrazi za kvalitetnim pašnjacima nazivaju nomađenjem. 

Ljetni mjeseci donose »drugi bagrem«, tj. seljenje košnica na predjele više nadmorske visine, gdje bagrem cvjeta kasnije. Ti su prostori, u Šimićevu slučaju, okolica Valjeva, Tara, Divčibare. Livadska ispaša premošćuje razdoblje do cvjetanja lipe, koje dolazi u prvoj dekadi srpnja. Najpovoljniji zemljopisno-pčelarski prostor za to je Fruška gora. A to znači – u kamion, pa vozi košnice na vojvođansku planinu. Sredinom srpnja cvjeta suncokret, što je za ove »nomade« znak kako je vrijeme povratku u subotički atar. Završetkom suncokretove paše oko 5. kolovoza, završava i pčelarski godišnji ciklus, konačno ubiranje meda i vraćanje košnica na prostor uz Dunav.

MATEMATIKA: »Do 1996. godine višak meda po košnici za godinu dana znao je biti i do 50 kilograma, a danas je svega oko 15 do 20 kilograma«, kaže Franjo Šimić. »Razlog je genetski inženjering biljaka, te mnogi pesticidi koji možda poboljšavaju kvalitetu i prinos ratarskih i voćarskih kultura, ali drastično smanjuju mogućnosti za proizvodnju meda. Nekada se govorilo kako pčelarstvo donosi veliku korist poljoprivredi, ali ta su vremena prošla. Danas ovo više nije biznis, korist je vrlo mala ili nikakva, jedino je količina posla ostala ista.«

Matematika je doista surova: Šimićevih 90 košnica donosi od 1200 do 1500 kilograma meda godišnje, a prodajna je cijena u maloprodaji 200 dinara po kilogramu (veleprodajna je tek 110 dinara). Ako se od ukupnog prihoda oduzmu troškovi za kamionsko gorivo (stotine litara nafte), obvezna registracija kamiona (50.000 dinara godišnje), desetine litara motornog ulja, servisi kamiona, amortizacija, lijekovi za pčele i zakup 2 četvorna metra tezge na tržnici u Subotici (84.000 dinara godišnje), kupovina staklenki, poklopaca i etiketa, onda je jasno kako je čovjek u čistom minusu. Kako s tom situacijom izlazi na kraj, Franjo Šimić samo odgovara: »Krckam ono što sam prije zaradio.«

Košnice Franje Šimića trenutačno se nalaze u Banatu.

Zvonimir Perušić