Arhiv tekstova

Definirati pojam kulture vrlo je teško iz razloga što postoji više od 300 definicija, od kojih je svaka prihvatljiva i točna. Stoga, kada se u ovom tekstu govori o kulturi, podrazumijeva se njena funkcionalna i institucionalna dimenzija. Odabrala sam ovo stajalište iz razloga što kultura nije, kako to mnogi još uvijek misle, samo umjetnost ili znanost. Kultura je sveukupnost svih socijalnih, ekonomskih, političkih, pravnih i duhovnih tvorevina, ona je način života, opće znanje o svijetu, ali i pojam vrednovanja, odnosno nositelj smisla i cilja. 

Nacionalna kultura, tako promatrano, sveukupnost je načina života i shvaćanja jednog naroda. Ona je duhovni medij nacije i garantira nacionalni identitet, ali postaje i obrazac ponašanja jedne nacionalne grupe. Iako su u našem društvu priznata određena prava na kulturnu autonomiju, kao što je priznata i činjenica da postoje različite kulture, mora se konstatirati da u našoj jurisdikciji kulturno poimanje samoga sebe nije priznato kao pravo od temeljne važnosti, odnosno, ne priznaje mu se istinska vrijednost. 

Pravo priznanje bi bilo kada bi se manjinskoj kulturi priznala jednaka vrijednost kao i većinskoj. Tolerancija ne daje sadržajno priznanje, već samo priznanje da kulturne grupe koegzistiraju jedna pokraj druge. Činjenica da niti jedan čovjek nije unikulturalan već je mješavina kulture svoje nacije, kulture koju je preuzeo u suživotu s drugim ljudima, seljačke, malograđanske ili elitarne kulture, često se koristi kao razlog latentnoj ili agresivnijoj asimilaciji, napose razvijanjem teze o pluralitetima vrijednosti. U okviru kulture rađa se i kulturalni identitet pod kojim se podrazumijeva da individua samu sebe pripisuje jednoj kulturnoj grupi i djeluje sukladno pravilima te grupe. No, ne smijemo zaboraviti da se identitet može i oblikovati-kultivirati. Zato je i nacionalna kultura Hrvata u Vojvodini (Srbiji) jedan veliki obrazac, čije ponašanje u obliku kodeksa ili propisa diktiraju kulturne udruge, na čije osnivanje manjinska samouprava nema utjecaja. 

TROSMJERNA ZADAĆA: Zadaća nacionalne zajednice je, u najmanju ruku, trosmjerna. S jedne strane inzistirati da kulturne ustanove profesionalne orijentacije ne koriste hrvatsku odrednicu kao sredstvo za dobivanje dodatnih sredstava, a bez ili s vrlo malo, i to sporadične, suštine (Hrvatsko kazalište u Subotici), s druge uložiti sva politička sredstva prema profesionalizaciji ustanova koje u svojoj osnovi to i jesu, odnosno, institucionalizirati značajne projekte kao što su – Leksikon podunavskih Hrvata ili djelatnost slamarki, nastaviti na usmjeravanju rada udruga vodeći računa da se ne naruši njihova osnovna suština, odnosno da rad ide u pravcu poboljšanja kvalitete, a ne na uštrb okosnice rada, odnosno, na uštrb amaterizma, tradicije i folkloristike, koji u osnovi trebaju biti osnovni elementi rada udruga. U ovom značajan doprinos daje i osnutak Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata kao najznačajnije institucije osnovane u »doba deanatemizacije nacije«, uz već osnovanu »Hrvatsku riječ«. Pri tomu u vidu treba imati različita polazišta s kojih djeluju hrvatske udruge, njihovu disperzivnost, različitu ideologiju osnutka (nekolicina je prešla put od nacionalnog, preko socijalističkog, do ponovnog nacionalnog), većina je nastala u doba dirigiranog (seoskog) kultiviranja na krilima socijalističke obnove zemlje, a treću skupinu čine one nastale nakon 2000. godine.

ZAVOD ZA KULTURU: Upravo iz tog razloga pojam tradicije različito se shvaća, rijetko kao usmena predaja znanja i vještina, načina ponašanja i običaja unutar jedne kulture, kao prijenos pradavnih običaja, kamo svrstavamo i umjetničke zanate, rituale i moralna pravila – što tradicija i jest, nego se tradicionalnim ponašanjem smatraju obrasci ponašanja udruge. Gotovo jednako kao što se pod folklorom podrazumijeva samo i isključivo ples, a ne skup svih specifičnih osobina jednog (u ovom slučaju hrvatskog) naroda i kraja, kao što i sama riječ kaže (folk-narod; lore-znanost, znanje). Stoga u djelatnosti udruga nedostaju upravo folklorne – neprolazne vrijednosti iz prebogate riznice nacionalne kulture i umjetničke baštine kao djela sveukupne hrvatske nacionalne kulture. Naš je posao prvenstveno sakupiti folklornu tradiciju, spriječiti nestanak mnogih vrijednih dokumenata te je rad s HKUD-ovima usmjeren prema poticanju čuvanja i restaruriranja mnogih (javnosti čak nedovoljno ili vrlo malo poznatih) običaja nacionalne kulturne baštine. 

   Zavod za kulturu će dosadašnje aktivnosti poboljšati i tijesnom suradnjom s nacionalnim vijećem i uz političku potporu doprinijeti kako restauraciji nacionalnog blaga, tako njegovom očuvanju za buduće generacije. Jednako važna zadaća jest i očuvanje amaterizma, koji posustaje pod udarom mas-kulture (najčešće sub ili kvazi) ili udarom kritizerski nastrojenih zagovarača elitarne kulture, kojem (amaterizmu) treba zadržati ili vratiti kristalnu vrijednost izraženu u samoekspresivnosti, samoaktivitetu i samoidentifikaciji. Duboko smo zagrizli u taj kolač, prvi rezultati niču, još uvijek stidljivo, ali će upravo zato, nadamo se, zablistati u punom sjaju raznolikosti našeg bogatog nacionalnog blaga prvenstveno bunjevačko-šokačko-srijemskog tonaliteta, ali ne smijemo zanemariti ni druge subetničke skupine hrvatskog naroda s ovih prostora.

g