Arhiv tekstova

Naši stari nisu imali prodavaonice u kojima su se zaodijevali. Ukoliko bi se nešto od ruha i moralo kupiti, trebalo je putovati u grad. A da bi se nešto kupilo, moralo se imati i novca, što je nadničarskoj sirotinji bila nepremostiva prepreka. Kupljenu ili, kako je sirotinja znala reći, »gospocku« odjeću mogli su sebi priuštiti samo oni malo imućniji, koji su bili rijetki. Upravo zahvaljujući toj sirotinji, u naslijeđe su nam ostala prekrasna pučka ruha, rađena rukom u dugim zimskim večerima, u vrijeme mrtve sezone poljoprivrednih radova. 

Nisu to samo svečana ruha, u kućnoj radinosti su nastajala i ruha za svakidašnju uporabu – radna ruha, ruha »za kajanje«, ruha za djecu i sva druga moguća ruha, zamišljena na brojnim prelima i izrađena žuljevitim rukama vrijednih žena. Žene koje i danas znaju izrađivati i popravljati narodne nošnje jako su rijetke. Jedna od njih je članica KPZH »Šokadija«  i vanjska suradnica zagrebačke »Radionice i posudionice pučkoga ruha«  Sonćanka Ana Miličić. 

IZRADA NARODNE NOŠNJE: »Nošnje su moja opsesija od mladih dana. Već od ranoga djetinjstva gutala sam očima svaki potez žena koje su se okupljale na prelu kod moje majke (baka po ocu, op.aut.), a osobito onih koje su vezle i pulale košuljce, skute, plećke i ostale dijelove nošnje. Majka je bila moja prva i jedina učiteljica u ovom prekrasnom poslu, koji, po meni, ima i puno elemenata umjetnosti. U početku sam joj samo pomalo pomagala, pa mi je postupno odavala sve tajne posla, da bih kroz nekoliko godina bila u stanju uraditi i one najkompliciranije stvari. Na svoju veliku radost, udala sam se u obitelj koja je jako cijenila upravo narodne nošnje, tako da sam se dalje usavršavala uz svekrvu. Vidite i ovaj plećak, star je više od stoljeća, on mi je najljepša uspomena na moju majku, od koje sam ga i dobila«, priča nam Ana. 

Postojalo je, a i do danas se očuvalo više vrsta nošnji vezanih za Sontu. »Divojke, one mlađe, nosile su ruho kojega su tvorile – suknja, pregač i košuljac, a zrelije divojke i mlade žene ruho koje je, po meni, najraskošnije – pulanku i plećak, uz koje su išle papučice ukrašene zlatovezom, a na glavi kapica. Žene srednje dobi nosile su misnu nošnju s porankama, a nošnja za korotu imala je – crni vez, crne poranke, s njima plavi pregač i plavi rubac, na nogama crne ljope. Mušku momačku nošnju tvore – gaće, najčešće od osam pola, košulja, ili šarena, s jačicom i zapunkima, ili širokih rukava, bogato pulana. Uz njih, na nogama su se nosile šarene ljope, na glavi šešir. Radile smo i mušku radnu nošnju, koju tvore gaće i zora. Za razliku od svečane, ova nošnja se radila od čistog, grubljeg platna, uz nju su se nosili opanci, a ovisno o tome što se i na kakvom terenu radilo, mnogi su bili i bosonogi«, objašnjava nam Ana i sjeda za stol, kako bi demonstrirala početak izrade jednih skuta. 

VEZ I MOTIVI: »Evo, vidite, sve što rabim iz kućne je radinosti. Osnovni materijal je srvijan, otkan na stativama. Širina ovako otkanoga platna je oko 40 cm, što se kod nas kaže jedna pola. Skute se rade od šest pola, duljine oko 1 m. Na donjem kraju se pravi deblji porub, na kojega se prišiva čipka, a iznad poruba dolazi vez. Pule se prišivaju u 14 redova, ispod i iznad veza. Originalne pule su izrađene od jako tankoga lima, bijeloga i žutoga, no, danas ih je jako teško nabaviti, pa se rabe plastične replike. U gornjem porubu skuta skupe se falte, po 4 prazne sa svake strane i 14 pulanih otraga. Prednji dio je ravan, preko njega se opaše pregač. Za vez se rabi raznobojna svila. E, tu je do izražaja dolazila naša mašta. Sve smo se trudile da motiv bude što originalniji, vez što raskošniji. Pregač se radio u tri pole, duljine oko 70 cm. Na gornjem porubu su se pravile falte, na donji porub se prišivala čipka. Pregač se ukrašavao pulama i raznobojnima plantikama. Košuljac se ukrašavao na prsima, pulama i vezom, a plećak je imao i bogati vez na rukavima i produljenje od običnog, čistog platna, koje se uvlačilo pod suknju, kako bi se plećak ljepše namjestio«, objašnjava nam Ana i pokazuje kapicu. 

»Osnova za kapicu isto je otkana na stativama, a potom ukrašena zlatovezom. Unutarnji dijelovi su velika i mala kondža. Velika kondža se pravi od konoplje i uvija u čisto, služi za držanje kapice u punom obliku, a mala kondža je izrađena od pruta i isto tako uvijena u čisto, svrha joj je da omogući bolje nalijeganje kapice na glavu«, kaže Ana i pokazuje nam pripremljen srvijan za mušku nošnju. 

»Tehnika ukrašavanja je ista, razlika je samo u krojenju. Muške gaće su se obično radile u osam pola. Košulja je bilo dvije vrste. Ona sa zapunkima i jačicom i ona raskošnija, sa širokim rukavima. Zapunki su ovi ravni dijelovi na završetku rukava, koji se prikopčaju gumbom, a jačica je ovaj okovratnik. Košulja sa širokim rukavima je bila ukrašavana bogatim vezom i pulama. Nosio se i prsluk, bogato izvezen i oko vrata svileni rubac – žalimka. Od obuće, nosile su se šarene ljope na bosu nogu, a na glavi šešir. Radno ruho izrađivale smo od čistoga, gruboga platna, koje je svojom bjelinom ublažavalo žegu, a i dobro upijalo znoj. Uz ovu odjeću nosili su se opanci«.

Ova vrijedna žena, članica KPZH »Šokadija« od njezina osnivanja, mogla bi nam još danima pripovijedati o svojoj omiljenoj temi. Jedna je od onih koje imaju velikoga udjela u radu »Šokadije«  na očuvanju bogatoga etno-naslijeđa Sonte, a u svako doba spremna je mlađima otkriti sve tajne ovoga posla. »Ne smijemo dozvoliti da s nama starima izumre i sve ono što znamo i što smo u prošlosti radili. ‘Šokadija’ mi je druga obitelj i jako me raduje upravo to što se u etno-sekciji nastoji uraditi puno toga što je većina žena već zaboravila, a još me više raduje to što vidim da i danas ima mladih žena, pa čak i djevojčica, koje rado dolaze učiti od nas starijih«, kaže Ana.         g