Arhiv tekstova
28.03.2008
Vijesti
In memoriam: Odlazak velikog glumca
Umro Boris Dvornik
U Splitu je u nedjelju 23. ožujka, od moždanog udara preminuo Boris Dvornik u 69. godini života.
Boris Dvornik, jedan od najpoznatijih filmskih i kazališnih glumaca država bivše Jugoslavije, glumio je u više od 40 filmova te u velikom broju dramskih izvedbi na sceni splitskog, zagrebačkog HNK i drugih kazališta.
Osim kazališnih kreacija, među kojima su »Ribarske svađe« C. Goldonija, Brešanov »Hamlet u selu Mrduša Donja«, Pirandellov »Čovik, zvir i kripost«, publika pamti i njegove nastupe u operetama – Straussovu »Šišmišu«, Tijardovićevoj »Maloj Floramy«, u kojoj je igrao više od 300 puta, »Splitskom akvarelu«.
U sjećanju široke publike ostaje po ulogama u televizijskim serijama »Roko i Cicibela«, »Velo misto« i »Malo misto« autora Miljenka Smoje te »Kapelskim kresovima«.
Boris Dvornik je u začecima stvaranja samostalne hrvatske države postao i saborski zastupnik prvog saziva Sabora RH na listi HDZ-a.
Rođen je 16. travnja 1939. u Splitu. Glumom se bavio od djetinjstva, Kazališnu akademiju završio je u Zagrebu, a na filmu je debitirao 1960., u »Devetom krugu« Francea Štiglica. Za glumački rad primio je brojna priznanja i nagrade.
Zbog smrti Borisa Dvornika, duboko žaljenje i sućut njegovoj obitelji i poštovateljima, osim najviših državnih dužnosnika i kolega u Hrvatskoj, izrazili su i srbijanski glumci Velimir Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić.
»Boris je bio šarmantan i duhovit čovjek... tolerantan čovjek, sjajan glumac, veliki umjetnik«, izjavio je Živojinović agenciji Tanjug i dodao da se njih dvojica nikad nisu svađali iako su o tome pisali neki mediji.
»Drugi su nas svađali, a to što se nas dvojica nismo svađali nosi neku simboliku. To što smo se lijepo družili – i to je jedna simbolika. Volio bih da takvi budu i naši narodi. U tome je značaj našeg druženja – u zajedništvu i ništa izvan toga«, kazao je Živojinović, dodajući da je »šteta što Dvornik neće sudjelovati u tom zajedništvu i pomirbi«, te da je uvjeren da ćemo se »pomiriti u ogromnom broju«.
Glumac, redatelj i producent Ljubiša Samardžić izjavio je Tanjugu da je smrću Borisa Dvornika »otišao i dio naše bogate prošlosti«.
(Hina)
»Nema zemlje za starce« (SAD, 2007.); režija: Joel i Ethan Cohen
Remek djelo braće Cohen
Favoriti ovogodišnjeg FEST-a opravdali su očekivanja. Tako je film braće Cohen »Nema zemlje za starce« (No Country For Old Men), zasluženo pokupio najbolje kritike i simpatije publike na beogradskoj manifestaciji. To ne bi trebalo čuditi jer je riječ o filmu koji je ove godine dobio četiri Oscara: za najbolju režiju, najbolji scenarij, najbolji film i za najbolju sporednu mušku ulogu. Od ovih nagrada, najznačajnija je posljednja jer je Javier Bardem donio toliko mnogo ovom filmu da je to teško opisati u par rečenica. Elegancija sa kojom je odglumio lik Antona Chigurha danas se rijetko viđa u hollywoodskim filmovima. Naravno treba naglasiti da je Bardem Europljanin, kao i da su Europljani pokupili sve Oscare za glumu ove godine pa se postavlja pitanje koliko je Hollywood danas zapravo hollywoodski.
»Nema zemlje za starce« je tipično ostvarenje braće Cohen (Joel i Ethan) s jakom autorskom notom. Film koji prikazuje nekoliko prepletenih ljudskih sudbina (ovoga puta pomalo Altmanovski) i daje jasnu sliku njihovih života bez ikakve namjere da moralizira i »pridikuje«. Tako »glavni junak«, ako to uopće postoji u ovom filmu, biva ubijen na 2/3 filma, veliki negativac odlazi nekažnjen (iako je prilike za kaznu bilo i više nego dosta), a ostali likovi nastavljaju živjeti svoje živote bez velike promjene ili aristotelovske katarze. Kraj filma je također otvoren i neočekivan, pa nas tjera da sami odredimo sudbine junaka. Da ne bih u potpunosti pokvario film onima koji ga nisu gledali (a sebe spasio sažimanja teško prepričljive radnje) reći ću samo da se u njemu pojavljuju: serijski ubojica – psihopata, meksička i američka mafija, kalifornijski odmetnik u stila Chucka Norrisa, policija i poneka lijepa žena. Ako tome dodamo mnogo (specifičnog) oružja i kombi pun droge znate da imamo pravi hit. A ako tome dodamo braću Cohen znate da imamo pravo umjetničko djelo.
»Nema zemlje za starce« je istinsko remek djelo i zaslužuje svaku nagradu, a nije ih malo, koja mu je dodijeljena. Film je specifičan i po tome što mu je »dodavanjem braće Cohen«, oduzeta glazba, a također gotovo da nema ni jedan specijalni zvučni efekt. Spomenuto odsustvo glazbe, dobra gluma, nenametljiva fotografija i stil režije daju filmu hiperrealističnu notu i koliko god zaplet djelovao nevjerojatno ni jednog trenutka nećete posumnjati u njega. Ljubitelji sedme umjetnosti, uživajte.
Miroslav Šokčić
