Arhiv tekstova

Nije rijedak slučaj da se napisi koji se objavljuju u novinskim tiskovinama, bilo dnevnim ili tjednim ili mjesečnim, kasnije ponovno otisnu, no ovoga puta u većoj cjelini i u obliku knjige. Razlog tomu situiran je u sljedećem: tekstovi objavljeni u novinama mogu imati i trajniju vrijednost – vrijednost, naime, veću od jednog čitanja. Pri tomu, razlozi njihova ponovna otisnuća ne moraju počivati samo na mogućem značaju u ravni dokumentarizma, već više na očitovanoj refleksiji, tumačenjima i interpretativnim matricama. To se pojačava ukoliko u novinara postoji kontinuiteta u praćenju određene teme te u kvaliteti napisa. Naravno, i sama novinarska forma mora u ovim slučajevima biti zahtjevnija – vijesti ili izvješća, naime, teško »završavaju« u knjizi. To je, prije svega, rezervirano za komentare, analitičke tekstove, refleksivne crtice ili kraće eseje.

O KNJIGAMA NASTALIM IZ NOVINA: Ova praksa – praksa objavljivanja novinskih napisa u knjigama – prisutna je i u publicistici kod vojvođanskih Hrvata. Istina, ne previše dugo, ali ne stoga što bi im tako što bilo strano, već jednostavno što jedno dulje vrijeme, često ne svojim voljama, nisu bili u većem broju u prilikama biti novinarima. To napose vrijedi za doba socijalizma, kada se pazilo na to tko može biti novinarom i kada se od njih očekivalo ne samo servilno već i podaničko držanje spram (onih na) vlasti. Novinari su pisali o, dakako samo odabranim, događajima, o kojima najčešće nisu smjeli imati vlastiti stav. A oni koji su ga i mogli imati, ovjereno prije toga od strane komiteta, bili su u funkciji jednostavne apologije tadanjeg društvenog projekta. Ovim ne kažemo da izuzetaka nije bilo...

Prve ovakve knjige u novijoj mjesnoj povijesti vojvođanskih Hrvata dolaze od ljudi iz Katoličke crkve. Ponovno ne slučajno, jer se upravo unutar Katoličke crkve ne samo prvo pojavilo informiranje na hrvatskome, bilo je to osamdesetih godina XX. stoljeća, nego je ona imala i prvu ozbiljno ustrojenu nakladničku djelatnost. S druge strane, u njihovim se tiskovinama uvijek nalazi i prostora za objavljivanje sadržaja trajnije vrijednosti, napose meditativngo štiva. I upravo knjige s takvom tematikom objavljuju svećenik Lazar Novaković i časna sestra Blaženka Rudić 2001. godine u nakladi Katoličkog instituta za kulturu povijest i duhovnost Ivan Antunović. Riječ je o knjigama Pismo(a) Isusu i Svjetlo u ravnici, u kojima su obljavljene njihove meditacije u katoličkom mjesečniku Zvonik. Iste godine je autor ovih redaka objavio kao samizdat knjigu kratkih refleksivnih zapisa Iza efemerija svakodnevlja : prilog fenomenologiji raspadanja, ranije objavljenih u subotičkom dvotjedniku Žig koji imaju snažnu kritičku nasloljenost na društvenu zbilju Miloševićevog doba. Nešto kasnije slično su knjige objavili i Milivoj Prćić (I nakon desetljeća, Hrvatska riječ, 2005.), također s tekstovima iz Žiga, te Andrija Kopilović s meditacijama iz Hrvatske riječi (Okom svećenika, I i II, Hrvatska riječ, 2006.).

POJAŠNJAVANJE MRLJA RASPADA: Istu je genezu imala i vjerojatna najzanimljivija knjiga u ovome nizu, knjiga prvijenac novinara Mirka Sebića iz Petrovaradina. Ono »ponajbolja« prije svega po načinu i obimu elabirane građe – način karakterizira suptilna analitičnost, a obim »slom urbaniteta« (str. 8), urbaniteta razumljenog kao kulturni kod, a njegovo slamanje pod režimom Slobodana Miloševića. Inače, Sebić je kao novinar započeo raditi na Televiziji Novi Sad, gdje je kao misleći otpušten kada je trebalo, a postao je široj vojvođanskoj i srbijanskoj javnosti poznat po svojim vrsnim napisima u Nezavisnom i Bulevaru, gdje je bio i glavnim urednikom. Podsjećanja radi, treba reći da je bio i jedan od prvih novinara Hrvatske riječi, i to u vrijeme kada je ovaj list, u svojoj kratkoj povijesti, postizavao svoje zacijelo nablistavije trenutke profesionalnosti – nastojao je, posredstvom nepristrasne racionalnosti, tijekom 2003. i 2004. graditi prostor zainteresirane i angažirane javnosti unutar hrvatske zajednice, producirati objektivnu javnost, koja je nužni element svih slobodnih i demokratski ustrojenih zajednica, čemu je i Sebić svojim angažiranjem značajno pridonosio. Dodat ćemo i to da je i sam  naslov ove knjige neposredno navezan na ovaj tjednik – Sebić je imao jedno vrijeme istoimenu rubriku u Hrvatskoj riječi. 

Kako sam priznaje u uvodu, tekstovi koji su objavljeni, žanrovski su promatrano posve različiti i mogu se »odrediti u rasponu od fenomenološkog ogleda, do zapisa i crtice, te novinske kronike i komentara« (str. 8). Najveći broj njih je objavljen u spomenutim tiskovinama u rasponu od početka devedesetih pa do 2005. godine. No, navodi dalje Sebić, ono što ih drži na okupu jesu »prilike domaće u posljednjoj dekadi XX. veka, kada se stihijni nanosi nasilja, gluposti, nepoštenja, odustajanja od ljudskog, razarali ionako kržljavo tkivo urbaniteta« (str. 9). Ni boljega čini se određenja ni kraće eksplikacije o onome što nas je zadesilo! Napomenut ćemo još i to da je pedesetak odabranih napisa objavljeno u tri, obimom nejednake, cjeline: »Suton grada – ogledi«, »Pucajte u kolumnistu – hronike« i »Dan posle – jedna umorna beleška«.

U cijeloj se knjizi pedantno kroničari i, precizno secirajući društvenu zbilju, pojašnjavaju najupečatljivije mrlje raspadnutog »identiteta i histerije« Srbije na prijelazu milenija. Pri tomu, filozofska obrazovanost Mirka Sebića omogućuje mu nesvakidašnjost u zapažanjima, neuobičajena, to jest atipična, poimanja te lucidna tumačenja svakovrsnih posrnuća i propasti oko sebe. Usto, nenametljiva sugestivnost, jasnoća misli i jednostavan stil pisanja prosto uvlače čitatelja u dijalog s napisanim i ne ostavljaju ga ravnodušnim. Prosto, štivo se čita bez daha... Stoga je prava šteta što se njegovi tekstovi predugo ne nalaze na listovima ovog tjednika. Makar gdjekad!

 

Tomislav Žigmanov