Arhiv tekstova

Nitko to zaustaviti ne može. Taj se pojavio još nije! Ni spriječiti ne može. Takvih nema! Bar za sada. Ne može tomu nitko ništa. I uvijek se to događa u ožujku. Svake godine, baš svake. Kada toga ne bi bilo ni mi postojali ne bi.

A zna u jednome danu, nenadano se dogoditi, i kiše i snijega, i oluje i grmljavine, i munja sijev i mirnoće tihe suncem okupane. Mjesec je taj, ožujak, gotovo uvijek takav – posve varljiv. Ali toplina nas ogrije. Nas već umorne od sivila zimskog i hladnoće dugotrajne. Izmami nas, ta toplina, na ulice, trgove, polja… Dadne nadu da drugčiji je svijet. Probudi nas. Kao i sve oko nas. Sve nezadrživo buja, raste. Procvjetala drveća mirisom cvata raskošnog omamljuju. Zemlja svježinom odiše. Zelenilo jednoličnost prevladava. Sve se budi, razvija, điklja, lista, pjeva. Bubri. Stvara se novi rod, novi plod. To proljeće radost rađanja donosi. Uvijek. Svake godine, baš.

M. K.