Arhiv tekstova

Kazališni redatelj, pisac, dramaturg, scenograf, intendant Hrvatskog amaterskog kazališta u Travniku, a pokraj svega, danas i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH – Anto Bilić, mlad je čovjek, tek je na polovici četvrte životne dekade. U rodnom Travniku je u jesen 1993. godine utemeljio Hrvatsko amatersko kazalište, a već 2000-te izgrađena je i zgrada HAK-a. Sreli smo se u Hercegovcu na »XIV. danima pučkog teatra«, gdje je doveo svoju kazališnu skupinu, koja je nastupila s predstavom »Djelidba«.

 

Od kada ste u kazalištu i što Vas je, u stvari, privuklo njemu? 

Kazalište me je privuklo i zarazilo jako rano, još 1980. godine. U Amaterskom kazalištu Travnik, koje je tada bilo jedno od najboljih amaterskih kazališta u bivšoj državi, »krao sam Bogu dane«, kako je govorio moj otac. U početku sam samo kao promatrač gutao svaku riječ i svaki pokret glumaca. Brzo sam dobio i priliku na daskama. Normalno, bile su to male uloge, no, vremenom sam s manjih uznapredovao do većih, pa i do velikih i najvećih uloga. Poslije sam se okrenuo i drugim djelatnostima. Prošao sam sve poslove iza scene, od majstora svjetla, majstora glazbe, do scenografske, pa i do same redateljske postavke.

Inače, još kao mali igrao sam monodrame Josipa Pejakovića, pa kada su se organizirala ona seoska sijela, ljudi bi me zvali da im to odigram. Te monodrame su i mene kao malog glumca dizale, a i publici je to savršeno odgovaralo. Taj se osjećaj ne može opisati, to nešto te jednostavno uzme sebi. Onom, koji se jedanput pokloni na sceni i jedanput pobere pljesak, ukoliko se ne nastavi baviti scenskim radom, ostaje vječita žudnja za tim trenutkom. Ja  sam to, hvala Bogu, nastavio i, evo, sad sam tu gdje sam i to mi je osnovno zanimanje.

Bili ste inicijator izgradnje novoga kazališta u Travniku. Kako ste uspjeli namaknuti sredstva za tako veliki projekt?

Da, bio sam inicijator, ali imao sam oko sebe i jako dobru, jedinstvenu i upornu ekipu. Bili smo uporni i danas mogu reći da se upornost i isplatila. Kamen temeljac položili smo 2000. godine i u dosta kratkom roku izgradili smo novo kazalište. Istina, još ga nismo završili. Preostalo nam je još uređenje garderoba i popratnih prostorija, te nabava tehničke opreme. Na svoje veliko zadovoljstvo i na zadovoljstvo naše vjerne publike, mi u tom našem novoizgrađenom kazalištu već tri godine igramo predstave i ugošćujemo druga kazališta. Sredstva su nam, kao i ostalima, veliki problem. Vječito je pitanje koje lebdi među svima nama – otkud namaknuti sredstva, kako ona investicijska, tako i ona za putovanja, organiziranje manifestacija, pa, slobodno mogu reći, i ona za goli opstanak naših institucija kulture. Meni to nije bilo upitno, osnovna snaga i ideja vodilja bila mi je želja napraviiti hrvatsko kazalište koje će trajati. Želio sam izgraditi hrvatsko kazalište, koje će kulturu hrvatskog čovjeka u BiH u prvom redu zaštiti kroz njegovanje jezika, običaja i dr. te predstaviti hrvatskog čovjeka u BiH svjetskoj javnosti na onakav način na kakav uistinu zaslužuje, a to je da je on vodilja i snaga svih kulturnih zbivanja u BiH. To je kroz povijest bilo tako i izgradnjom kazališta i igranjem u tom kazalištu to ćemo zadržati i sada i za budućnost. Naravno, moramo zahvaliti ljudima koji su tu našu želju prepoznali i pomogli nam. Tu u prvom redu mislim na nizozemsku zakladu za susrete mladih iz Roterdama na čelu s Tomom Yanseom i Stipom Šumanom, te na Vladu Republike Hrvatske, koja još uvijek preko hrvatskog veleposlanika u BiH dr. Josipa Vrbošića prati sva zbivanja oko završetka izgradnje ovog iznimno bogatog objekta kulture. 

Najbolnije pitanje za sve subjekte kulture su financije. Kako ste vi riješili ovaj problem?

Za kulturu i kulturna zbivanja nikada nisu bila povoljna vremena glede financiranja, niti će ikada biti. Poput drugih institucija kulture i kazališta su u lošoj poziciji. Financiranje nam nije riješeno sustavno, ostavljeno nam je da se snalazimo u hodu. Izgradnjom hrvatskoga kazališta u Travniku mi smo uspjeli animirati naše pokrovitelje, modernim jezikom rečeno sponzore, privatne poduzetnike iz Lašvanske doline, znači Središnje Bosne, uspjeli smo im dokazati da naš rad i trud vrijedi, da će to biti neizmjerno bogatstvo za generacije iza nas. Istina, ansambl je velik, troškovi su veliki, no optimist sam, a i organizator koji vas zove na gostovanje u pravilu snosi dio troškova. Frapirao sam se kad sam od kolega iz Vojvodine čuo da radi nedostatka financijskih sredstava većina predstava doživi svega nekoliko izvedbi. To je grijeh radi glumaca, radi cijeloga ansambla, siguran sam da niti u jednu od tih predstava nije uloženo manje od dva mjeseca rada, većinom u dosta lošim uvjetima. Tu su glumci uskraćeni za jedinu nadoknadu za svoj rad – za pljesak publike. 

Sa svojom dramskom skupinom gostovali ste u svim bivšim republikama SFRJ. Kakvi su Vaši dojmovi s tih gostovanja?

Jesam, gostovao sam na svim navedenim prostorima i družio se sa svim tim ljudima i to ne s visokim krugovima, nego s običnom rajom, s ljudima koji su »do guše« u kulturi. No, ne bih kvario ovako lijep razgovor politiziranjem, to bih ostavio za drugi put. Iako sam čak i profesionalno angažiran u politici, nisam oduševljen i nikada neću biti oduševljen političkom kaljužom na ovim prostorima.

Aktivni ste i u politici, kao parlamentarni zastupnik. Kako uspijevate u sebi ujediniti političara i umjetnika?

Jako teško, ali uspijevam tako što  politiku stavljam, kazališnim žargonom rečeno, u drugi plan, totalno u drugi plan. U stvari, pitam se – što danas nije politika i možemo li uopće politiku razdvojiti od svakidašnjeg života? Teške godine koje su, Bogu hvala, iza nas sve skupa su nas teško izranjavale. Oporavak nije lak i brz, trajat će još godinama. Upravo te godine traže i tražit će staložene ljude u politici. Kad kažem staložene, ne mislim i spore. To moraju biti ljudi koji znaju u momentu razmisliti, pa povući najbolji potez. Ne kažu stari uzalud: »Ispeci pa reci«. Po naravi sam staložen čovjek, pa su to vjerojatno spoznali i moji sugrađani. Na glasovanju 2004. godine izabran sam za vijećnika u Općini Travnik, a 2006. godine izabran sam za izaslanika u Sabor županije Središnja Bosna. Iste godine izabran sam za zastupnika u Domu naroda Fereracije BiH. Tu dužnost i danas profesionalno obnašam. Istodobno, vodim i Hrvatsko amatersko kazalište, ljudi kažu uspješno, o čemu svjedoči i broj predstava koje pripremamo, a još više i broj njihovih izvođenja. S ponosom kažem i da sam pisac-scenograf dvanaest dramskih tekstova, od kojih bih osobno izdvojio: »Ljudi koji nisu znali«, »Događanja u familiji Hadumić«, »Ko prije djevojci«, »Muka Kristova«, »Alan Ford: Operacija Bosna«. Redatelj sam petnaest predstava, koje su izvedene negdje oko sedam stotina puta. Spoj politike i umjetnosti uspio sam uravnotežiti negdje u sebi, uspješno radim i jedno i drugo, no, takav način rada traži i jako veliki angažman. Tu  je najveća žrtva moja obitelj, s kojom provodim sve manje vremena. 

Što planirate za ovu godinu?

Poput svih kazališta, u planovima su nam primarne nove premijere, nove predstave i novi programi za svaku narednu godinu. Pokraj navedenoga, ove godine ćemo pokušati pokrenuti Andrićeve dane kulture u Travniku, koji su prije bili najznačajnija kulturna manifestacija Središnje Bosne i, naravno, Travnika. Manifestacija bi se, shodno prijašnjoj tradiciji, odvijala u desetom mjesecu ove godine i tada bi ostvarili uzajamna gostovanja s teatarskim grupama s kojima već imamo jako dobru suradnju, a tu su još, svakako, i Ljutovo i Sonta, s kojima smo uspostavili prve kontakte. To bi bio jedan presedan u našoj velikoj uljuljanosti djelatnostima u kulturi, kojih, ustvari i nema. I svakako, uz veliki pozdrav čitateljima Hrvatske riječi, obećanje: vidimo se uskoro u Vojvodini!                                g